Uz dan državnosti “slovo o srpskoj himni”

15. februar 2018.

Znate li da je himna “Bože pravde” najpre bila deo pozorišnog komada „Markova sablja“, čiji je tekst napisao Jovan Đorđević, jedan od osnivača Narodnog pozorišta u Beogradu, a muziku Davorin Jenko, horovođa tog pozorišta?

Ne tako davno, ponovo je usvojena himna koja je pre toga bila himna Knezevine Srbije, pa Kraljevine Srbije, onda deo himne Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, da bi na kratko bila i himna Republike Srpske Krajine, zatim Republike Srpske. Krenimo od istorije himne.

Himna „Bože pravde“ je deo alegorijskog pozorišnog komada „Markova sablja“, koju je napisao književnik, prevodilac, osnivač i upravnik Narodnog pozorišta u Novom Sadu i jedan od osnivača Narodnog pozorišta u Beogradu Jovan Đorđević. Muziku za komad je napisao Davorin Jenko, koji je u to vreme, počev od 1871. godine radio kao horovođa u Narodnom pozorištu u Beogradu. Davorin Jenko je bio poznat po velikom nizu kompozicija sa snažnim nacionalnim osećajem srpstva i slovenstva. Takođe, on je tvorac himne oružanih snaga Slovenije „ Naprej, zastava Slave“. Davorin Jenko je umro u Ljubljani 1914. godine, a testament koji je ostavio iza sebe bio je napisan ćirilićnim pismom.

U svom testamentu je, između ostalog, naveo da se deo njegovih sredstava upotrebi za školovanje srpskih siromašnih studenata. Međutim, pošto je Austrougarska već tada bila u ratu sa Srbijom, ova njegova volja nije sprovedena u delo.

Pozorišna predstava „Markova sablja“ je naručena kako bi se sa njom proslavilo punoletstvo kneza Milana. Godine 1872. Milan Obrenović, sinovac ubijenog Mihaila, rešio je da se oslobodi namesništva, koje su činili Ristić, Blaznavac i Gavrilović i da preuzme vlast u Srbiji. 

Za tu priliku poručena je drama od Jovana Đorđevića sa istorijsko rodoljubljivom sadržinom i dinastičkim duhom.  Junaci pozorišne drame, koja prikazuje presek srpske istorije od IV veka su Marko Kraljević, vila i guslar. Ovde se može primetiti nadahnutost pisca srpskim narodnim mitovima. Prvi put predstava je izvedena 10. avgusta 1872. godine, baš na proslavi punoletstva kneza Milana. U ovoj, prvoj verziji pesme „Bože pravde“ tekst je bio posvećen veličanju mladog vladara, očekivanju i nadi za boljom budućnošću, tad još uvek mlade srpske države.

Ta pesma je u to vreme bila duga, što je bilo neprimereno himni, tako da je pretrpela izvesne promene. Postala je popularna u narodu. Kritika je u ovom slučaju bila podeljena. Jedni su govorili da je delo dobro, dok su drugi pokušavali da nađu sličnosti sa drugim delima i diskredituju ovo. Išlo se do toga da se govorilo da je delo plagijat Sterijine pesme „Ustaj Srbine“ i kako je pesma pokvarila Sterijino delo. Iako su nađene sličnosti, ipak plagijat nije bilo moguće utvrditi. Dolaskom kralja Petra prvog na vlast  reči himne su dalje modifikovane. Više se nije slavio Milan već Petar. Kralj Petar je 1909. godine raspisao javni poziv za novu srpsku himnu, ali konkurs je propao. Nedovoljno dobrom se pokazala i pesma Alekse Šantića „Božena polja zemlje ove“. Nije utvrđeno ko se prvi setio da traži od kralja da pesma „Bože pravde“ bude himna, ali je sigurno da je Nikola Pašić u tome imao veliku ulogu.

Nakon Prvog svetskog rata pesma je doživela još malih promena u tekstu. Više nije slavljen kralj Petar, već se pevalo „našeg kralja“. Takođe se više nije pevalo „Bože, spasi, Bože, hrani kralja Petra i srpski rod“ već, kako je nova država predstavljala kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca – pevalo se „Bože spasi, Bože hrani našeg kralja i naš rod“. Konačni tekst je dobijen pre više od decenije, tako da sada refren pesme glasi „Bože spasi, Bože hrani srpske zemlje, srpski rod“. Svečana pesma „Bože pravde“ prvo je postala budilac srpske svesti u Vojvodini. Kasnije je pesma i zvanično priznata kao srpska himna.

                      Tripo Spahić, profesor