Beseda Dragana Hamovića
Dobitnik Oktobarske nagrade grada Kraljeva, svoju besedu “Reč na Kraljevdan”, izgovorio je u ime svih dobitnika današnjih kraljevdanskih priznanja
Oktobri u Kraljevu, u godinama kad sam počinjao da pamtim, bili su isključivo u znaku velike pogibelji naših davnih sugrađana i svojte, žrtava ondašnjeg novog svetskog poretka. Toga dana, u povorci ka lagerskom groblju pretvorenom u park, postajali smo jedno u zajednici sećanja. Gotovo da mi beše žao što u lagerskom mnoštvu pod zemljom nemam da požalim nekog još bližeg od naninog brata od tetke, radnika Fabrike vagona, premda smo, porodično, bili priložili oba mamina strica u Jasenovcu i tati ponekog bliskog po hercegovačkim jamama. Overavali smo pripadanje Kraljevu spomenom na krvavo zbitije kojem su mnogi naši bližnji bili savremenici, kao što overavamo dan-danas, sada i molitveno, nakon sedamdeset pet godina, kad se većina svedoka odselila u predačku vaseljenu, gde su nam još bolji i svetliji nego na ovoj strani.
U tu bezmernu oktobarsku, slobodarsku, jarkocrvenu priču nije bilo uključeno obližnje osmovekovno zdanje Žiče, kraj kojeg je, na sastavu Ibra i Morave, ovo naše naselje, ortogonalno, doraslo do lepog grada. Žiča stajaše postrance, neuklopljena u ono vreme kobnih privida. Čekao je crveni hram svoj ponovni čas, strpljivo i trpeljivo, mada je, tačno pre tri četvrtine veka, Žiča u stradanju isprednjačila. Isprva rušena nemačkim avionskim bombama, da bi je, potom, organizovano palili vojnici Vermahta, kao nekada divlji Kumani ili Osmanlije. Baš ovih, prvih oktobarskih dana, Žiču su pokušale da odbrane i četničke i partizanske čete. Razaranje Žiče beše simbolički uvod u plansko zatiranje talaca u kraljevačkom lageru, izvedeno već naredne sednice. A zadugo Žiči nije bilo priznavano da je oktobra 1941. godine, kao i toliko puta ranije, gorela sa svojim narodom, predugo odricano da i Žiča takođe beše stradalnik, rodoljub i prvoborac.
Onda najzad nekako odrobismo svest, razumesmo da su nam i pamćenje i postojanje dublji od metežne i raskolne Četrdesetprve. U pročelju početnog sećanja obreo se lik žičkog ktitora, onoga što je, u blagorazumevanju sa svojim bratom angelskog obraza, izabrao ovu kotlinu kao povlašćeno mesto, utemeljujući prostor. Okvire zajedničkog, ne samo ovdašnjeg sećanja postavlja Stefan Prvovenčani, na samrti Simon monah, čiji praznik tek od pre dvadeset leta slavimo kao Dan grada. Naša pusta zakašnjenja, naši nedokajani povratci. Tek sam kao student književnosti stigao doznati da ovaj vladalac iz zlatnih vekova duboke memorije, pripada i prvoj postavi ukupne srpske književnosti, čije nasleđe dopisujemo i danas, sa sve neizvesnijim učinkom i odjekom. Pre tačno osamsto godina okončava Prvovenčani rad na svome glavnom književnom delu, koje poznajemo kao Žitije Svetog Simeona. Zajedno s angelom bratom, zasniva ukupno pamćenje zajednice u liku porodične povesti, kao priču o voljenom ocu.
Narod nije nastao kao politički ili mitski konstrukt – kako nas uče pametni – narod počinje od likova koje prvo ugledamo ponad sebe i štite nas bezrazložnom ljubavlju, do kraja i posle kraja. Pisao je ratnik Stefan u rečenom žitiju kako ga otac izbavlja u nevoljama, i nakon Simeonovog prelaska na onu stranu života. Doziva ga, sredovečni samosvesni vladalac, potkraj očevog žitija, poput nejakog deteta: „Ne zaboravi mene, koji leži u bezakonjima! Ne zaboravi mene koji se valjam u blatu slasnom.“ Znao je Prvovenčani kralj i vrsni pisac za dramu ljudskog raspona, za sopstvenu ljudsku krivulju od niskosti do svetlosti. Ktitor Žiče, očev i bratovljev satrudnik na obnovi Hilandara, nije bio zastupnik sitnih računa.
Računao je Prvovenčani i ulagao u veliko i dugoročno. I evo nas, danas, na drugom kraju toga dugoročnog uloga, čija je glavnica i Stefanova crvena zadužbina, koja nas na mnogo šta opominje. Šta li ćemo mi današnji održati, šta pak ostaviti u nasleđe, mi valjajući u blatu slasnom sitnih računa i dnevnih prohteva, koji nas prosto razjedoše, izobličiše da sve manje ličimo na sebe i svoje prethodnike.
Između dve velike uspomene što nas objedinjuju, takve kakvi smo – između crvene gospođe Žiče i tragičnog okupacionog oktobra – protiču uspomene svakog pojedinačno, ovakve i onakve, protekom ličnog vremena sve rumenije i zlatnije. Na ulazu u ovdašnje pristanište autobuskih lađa godinama prolazimo kraj neupadljivog crvenog kioska, radnjice napunjene prašnim drangulijama. Iz izloga viri tabla, složena starim ručnim slogom, s natpisom „Popravljam uspomene“. Istim se zanimanjem bavimo, stari zemljače, pomislih jednom. Uostalom, ko se tim prepravkama intimno ne bavi, manje ili više uporno? Za popravke i popravljanja uvek se nađe dovoljno razloga, ako za razloge uopšte marimo. Sećanja nas održavaju ujedno, ucelo. I ostavih lirski zapis o susretu s majstorom za uspomene, time i završavam reč zahvalnicu ovog posebnog, kraljevdanskog časa:
RADNJA NA AUTOBUSKOJ STANICI U KRALJEVU
Navrati, prolazniče: Popravljam uspomene.
Svaku prepravku vršim (koliko je do mene!)
Samo da pamtilac ih doturi, pripomene
Majstoru što obzirno, iz naslaga, sve prene.
Obavljam retuš reči, vraćam svežinu slici,
Poliram tamu srebra, sjaj spajam iz parčića;
Žičice prevezujem, zalegnu zupčanici –
Krenuće mehanizam, zujanje bivšeg bića.
Kiseli zadah stvari, hrpe-svaštare ćute:
Krš, kvarež uspomena, od patosa do vrha.
Vrtim, uklapam, varim, makar da vaskrsnute
Iskrsnu u trenutku – pa neka sve se skrha.
Na Kraljevdan u Kraljevu, 7. oktobra 2016.
. Hm, dragi moj Hamoviću, članu “zvezdane”
i nacionalističke stranke. Iznenada si dobio i to.
Tvoji te drugovi znaju kao komunistu, neoslobistu i itd, Ali ti si, kao “opozicioonar” preleteo kod Koštunice, malo pre toga i kod Miloševića, i na kraju kod Vučića, gde, u nekom ministarstvu, radiš. Kod Vučića, čoveka izostalog u razvoju, huligana, “zvezdaša”, lažova, nikada ne bih mogao da radim.. Nise samo tri hrasta. Bilo ih je vše.