Generacija otpora: Maturanti kraljevačke Gimnazije iz 1980. ispred škole ponovo 45 godina kasnije

Priča koja je ostala u udžbenicima solidarnosti

Generacija rođenih 1961. godine koji su pohađali kraljevačku Gimnaziju, proslaviće sledećeg meseca 45 godina mature… U sredu, 16. aprila, na dan velikog protesta u Kraljevu pod nazivom „Pumpaj, pumpaj, Ibar vodo“, okupili su se u 11.55 ispred svoje nekadašnje škole

Želeli smo da damo svoj doprinos „pumpanju“ kao što smo to učinili 1980. godine, kao prvi i jedini srednjoškolci koji su štrajkovali u bivšoj Jugoslaviji“, poručili su nekadašnji gimanzijalci sa ovog susreta.

Bio je to i način da se prisete svoje nekadašnje školske drugarice Vesne Projović (udato Đokić) psihološkinji Zdravstvenog centra Studenica i učenici poslednje generacije 1979-80 klasične Gimnazije u Kraljevu.

Bili smo „rusko“ odeljenje prirodno-matematičkog smera, a taj strani jezik nam je predavao profesor Rakočević. Bio je veoma strog, često sa nepredvidivim kriterijumima i imao je neku potrebu da bez razloga mrcvari i omalovažava učenike. Upravo, te 1980. godine na jednom času ruskog desio se jedinstven gest učenika IV/4 odeljenja koji će kao otvoreni bunt đaka ući u anale tadašnje Jugoslavije, kao prvi štrajk učenika.

Na tom času profesor je nasumično propitivao učenike i Mišu Jakovljeviću je „zalepio keca“, na šta je reagovala Vesna Projović rekavši Rakočeviću na čistom i tečnom  ruskom jeziku da njen školski drug nije zaslužio nedovoljnu ocenu. Ustala je i izašla iz učionice, a onda su, kao po komandi, za njom izašli svi učenici. Taj trenutak nije bio samo gest. Bio je iskra. Od tog trenutka krenuo je bojkot nastave sa ciljem da se dotični profesor zameni drugim. Kao čin solidarnosti i sa svojim zahtevima, ubrzo su se priključila i ostala odeljenja završnog razreda kraljevačke Gimnazije.

Prolazili su dani i sedmice. Gimnazijalci nisu odustajali od svojih zahteva, ali ni rukovodstvo škole nije udovoljavalo učenicima. Beše to nekako nezgodno vreme za remećenje socijalističkog sistema „blagostanja“, naročito zbog nastale situacije oko predsednika Tita koji je ležao u bolnici u Ljubljani. Tada popularni časopis, zagrebačka „Arena“ o štrajku kraljevačkih gimnazijalaca objavljuje tekst na dve strane. Verovatno je taj medijski čin uticao na brzu odluku da se udovoljili zahtevima učenika, pa je Rakočević zamenjen profesorkom Emilijom Pantelić. Udovoljilo se i većini ostalih zahteva drugih odeljenja, pa su se učenici vratili u klupe i nastava je normalizovana.

Dugo se prepričavala ovakva istrajnost i solidarnost među gimnazijalcima. Vesna Projović, jedna od najboljih đaka generacije, svojim iskrenim postupkom inicirala je jedinstveni bunt učenika. U tadašnjoj Jugoslaviji bilo je nezamislivo da se neko na taj način izbori za svoja prava.

Dok Vesna putuje carstvom nebeskim, ostaće zapamćeno da nas je naučila da budemo solidarni, da zajedništvo, harmonija i integritet grupe mogu da naprave  i nezamislivo. Hvala!“, napisao je, u tekstu za časopis Sidža, Vesnin školski drug Dragan Blagojević.

U vremenu kada se mladi ponovo bude i podsećaju društvo na odgovornost, primer generacije maturanata iz 1980. godine pokazuje da se glas mladih nikada ne gasi – samo menja oblik. Neki ga nose na transparentima, neki u nogama dok hodaju do Hilandara, a neki u sećanju, kao uspomenu na jednu Vesnu koja je rekla „ne“ – ali za sve njih.

Jer, ne zaboravimo, prava snaga mladosti nije u buntu, već u razlozima zbog kojih se buni.

M. M. D.