U školama u Kanadi nema smena: nastava traje od 9 ujutru do 3 popodne, a učenici imaju znatno manje predmeta nego njihovi vršnjaci na Balkanu; buduća studentkinja kriminologije u Toronto govori o selidbi iz Srbije pre 15 godina, o sličnostima i razlikama dve zemlje
„Kvalitet pre kvantiteta“ prvo je što pada na pamet Mateji Svirac kada upoređuje obrazovne sisteme sa Balkana i onaj u Kanadi. Mateja je osamnaestogodišnjakinja rođena u Novom Sadu, koja se, preko Vukovara i Sarajeva, u svojoj šestoj godini preselila u Toronto sa porodicom. Tamo je završila osnovnu i srednju školu, a nedavno upisala i fakultet gde će proučavati kriminologiju zajedno sa francuskim i španskim jezikom.
Nikad nije imala velikih problema zbog toga što se kao mala često selila – „teško je da se navikneš na promenu, ali kad se navikneš, više nema problema“. Kada se preselila u Kanadu osećala se, kako kaže, „bačeno“ jer nije znala ni engleski ni francuski (zvanične jezike u Kanadi). Sa roditeljima i bratom je pričala na srpskom, u školi engleski, a ubrzo i francuski i španski.

Osnovnu školu upisala je u Kanadi, pa je razliku pravila između školovanja svog starijeg brata i sopstvenog. Posebno ističe razliku da stariji učenici u Kanadi imaju manje predmeta nego njihovi vršnjaci na Balkanu.
– Što si stariji, imaš manje da radiš. Imala sam osam predmeta, a moja rođaka ovde šesnaest.
Još jedna od razlika je da u Kanadi nema smena – uvek si ista smena koja počinje ujutru u devet i traje do tri.
– Ustajem u sedam, posle škole idem na ples i tek se onda vraćam kući – opisuje Mateja jedan svoj običan školski dan.
Kaže da su ljudi u Torontu prilično drugačiji:
– Tamo je puno ljudi iz raznih delova sveta, svako donosi nešto svoje, ja sa Balkana, neko iz Afrike i tako dalje… Ovde (na Balkanu) svi imaju ista moralna shvatanja i vrednosti, tamo je drugačije, pa se često ne slažemo.
Da je mogla da bira kako će njeno školovanje i odrastanje izgledati, ponovo bi izabrala isto.
– U Kanadi je mnogo više prilika, izbora toga što možeš ako hoćeš. Ovde toga nema i zato, ako ne pričamo o kulturi i mentalitetu, definitivno Kanada.
To što je posećivala Balkan svakog leta olakšalo joj je da sačuva „ono svoje odnosno naše“ i zato je to za nju prava kombinacija, život u Kanadi, leta u domovini.
Kada je svet pokorila pandemija kovida, kanadske škole su odmah zatvorene i sistem je prešao na onlajn nastavu.

– Do kraja školske 2019/20. sve je bilo onlajn, a 2020/2021. godine si mogao da biraš da li ćeš onlajn ili da ideš u školu. Ja sam izabrala onlajn, lakše je, a i ne moraš da plaćaš bus – dodaje kroz smeh Mateja.
Već smo napisali da je Mateja upisala fakulet u Torontu i da će se baviti kriminologijom i francuskim i španskim jezikom, ali je rešila da se uvek bavi onim što voli, naravno, tako da fakultet ne trpi.
Svim mladima koji bi da studiraju u inostranstvu poručuje da je važno da budeš „prvo sto posto siguran gde želiš da ideš i da to stvarno hoćeš, jer kad odeš tamo, nemaš previše opcija, a uz sve to je važno i da upoznaš grad i državu gde ideš“.
Una Dabić i Lazar Simić
*Ovaj medijski sadržaj je isključivo odgovornost autora/ki i ne odražava nužno stavove Evropske Unije
Kako je izgledalo proslavljanje različitih praznika u multikulturalnom društvu Toronta, šta je posećivala Mateja sa porodicom jednog leta kada se nije vratila na Balkan nego ostala u Kanadi, da li je i koliko teško održavati veze sa svojim rođacima i prijateljima koji su ostali na Balkanu i još toga, možete da čujete u sledećem videu:
Ovaj projekat finasiran je sredstvima Evropske unije
