piše Dragan Blagojević
Na ovim izborima nije On pobedio, već su pobedile vešte medijske manipulacije, strah od nemira i destabilizacije, strah od rata i povratka u prošlost, pa od ovog 27. marta važi nova parola: „Bolje pakt nego rat, bolje rob nego grob!“
Posle objavljivanja rezultata izbora za predsednika Republike Srbije, bili smo u prilici da čujemo ili pročitamo mišljenja mnogih poznavalaca političkih prilika, ili analitičara, kako ih većina oslovljava. Svi se slažu da su mala izlaznost i apatija birača uticali na konačne rezultate, ili da je razjedinjenost opozicije pomogla ubedljivoj pobedi Aleksandra Vučića i značajnom broju glasova fiktivnom Preletačeviću, ili da svojim kampanjama Jeremić i Janković nisu uspeli da aktiviraju potencijalne birače…
Moja kratka analiza je nešto drugačija. Ako se uzme u obzir da je od 2012. godine kada su održani predsednički izbori, iz Srbije otišlo oko 200.000 uglavnom mladih ljudi koji su upisani u birački spisak, u nedelju 2.aprila izlaznost od 54,6% i nije bila toliko niska. Bila bi još veća da nisu postojale tehničke prepreke za glasanje dijaspore, i da su mediji bili otvoreni za animiranje glasača u Srbiji. Kada sam pomenuo medije, oni nikada do sada nisu bili restriktivniji prema ostalim predsedničkim kandidatima suprostavljenim Vučiću. U televizijskim informativnim emisijama svi zajedno su na sedmičnom nivou bili zastupljeni koliko i budući predsednik na dnevnom. Prljave medijske harange i krajnje neravnopravna predizborna utakmica uz neprimereno korišćenje državnih resursa u kampanji, doprineli su da rezultati izbora budu ovakvi kakvi jesu. Po nekim procenama, jedan dan kampanje Aleksandra Vučića vredeo je kao celokupni budžet, koji je na raspolaganju imao Saša Janković.
Ne računajući partijske vojnike i one stvarne preletačeviće koji na svakim izborima glasaju iz ličnih interesa, ovi izbori su pokazali da je veliki broj birača izgubio poverenje u stranke. Otuda nije slučajno da su nestranački kandidati osvojili blizu 35% glasova. Matematički posmatrano, pobednička koalicija sastavljena od devet stranaka osvojila je oko šest odsto glasova po stranci, ili svaka po 1,4% više od radikala koji su samostalno kandidovali Šešelja. Čije su pobede veće – Saše Jankovića ili Ljubiše Belog Preletačevića, ili da li je Vuk Jeremić doživeo fijasko, pokazaće vreme.
Većina glasača je dala ubedljivo poverenje Aleksandru Vučiću i to niko ne može da ospori. Ipak, na ovim izborima nije On pobedio, već su pobedile vešte medijske manipulacije. Pobedio strah od nemira i destabilizacije Srbije po makedonskom ili ukrajinskom scenariju, ali i kalkulacije sa Berlinom, Briselom i Moskvom. Pobedio je strah od rata i povratka u prošlost, pa od ovog 27. marta važi nova parola: „Bolje pakt nego rat, bolje rob nego grob!“.
Rob, kako to poznato i gordo zvuči!
. Još nešto je doprinelo ovako ubedljivoj pobedi Vučića na ovim izborima – više nego predana i posvećena angažovanost stranačke infrastrukture koja je radila danonoćno. To i ne čudi jer su mnogi iz vladajućih stranaka ove izbore shvatili kao biti ili ne biti. Shvatili su da bi poraz njihovog kandidata mogao da znači i početak kraja njegove sveukupne vladavine, a time i približavanje vremena kada će se stvoriti uslovi da svi koji su pljačkali ovaj narod i ovu zemlju pod plaštom vlasti odgovaraju za to. Naravno, ima i onih koji se (još) nisu ogrešili o zakon. Njihov interes u ovim izborima je bio da se istaknu kao aktivisti da bi zamenili neke koji su ranije zauzeli važne pozicije i da tako i oni steknu mogućnost da pljačkaju i otimaju pod plaštom vlasti. U takvoj situaciji, motivi aktivista i pristalica opozicionih kandidata (da se spreči diktatura, da se osnaži demokratija, da se uspostavi stručnost i nezavisnost institucija, da se poboljša život svih građana Srbije…) nisu imali šanse.
. Dragan Blagojevic iz udobne fotelje izmisljenog radnog mesta u SC IBAR deli lekcije nekome….ucuti veciti poltronu vlasti
. [i]Vreme 96[/i][b]Sagovornik “Vremena”: Bogdan Bogdanović[/b] Sunovrat je počeo dolaskom Miloševića.Odmeravanje duhovne krivice je teže, ali i važnije. Jer devijacija mišljenja,
koja je dovela do jednog Miloševića, može kroz generaciju ili dve da dovede do
novog Miloševića.