DOBROVOLJNI ODLAZAK U RUSIJU

Prenosimo putopis našeg saradnika Dragana Bajovića, koji je pod naslovom “Ruske impresije” deo knjige “Zapisi iz gipsa”, knjige koju su ondašnje “Ibarske novosti” objavile 2007. godine; u istoimenom listu putopisi su objavljeni 1993. godine

„Tu­po­ljev 154“, ru­ski avi­on, a vla­sni­štvo ma­đar­ske kom­pa­ni­je „Ma­lev“, sa­mo što se odle­pio sa pi­ste bu­dim­pe­štan­skog aero­dro­ma, a pri­vlač­ne ho­ste­se već gu­ra­ju ko­li­ca sa ra­znim đa­ko­ni­ja­ma. Po­le­te­li smo u osam uju­tro po sred­njo­e­vrop­skom vre­me­nu. Vre­me je za do­ru­čak!

Po­sma­tram li­ca oko se­be. Mno­gi su uz­bu­đe­ni. Ja na­ro­či­to. Pr­vi put idem u ze­mlju Rusiju či­je sam pi­sce iš­či­ta­vao go­di­na­ma. I dan-da­nas često po­no­vo či­tam Vojnovičevog „Voj­ni­ka Čon­ki­na“ na­la­ze­ći da je pi­sac bio pot­pu­no u pra­vu ka­da je napustio tu ideološku tvr­đa­vu (SSSR) i eva­ku­i­sao se na ne­što slo­bod­ni­ji Za­pad. Voj­nik Ivan Čon­kin, ne­vin i pri­prost se­ljak, u knji­ga­ma Vla­di­mi­ra Voj­no­vi­ča po­sta­je Ne­pri­ja­telj br. 1 slav­nog So­vjet­skog Sa­ve­za i dru­ga Sta­lji­na lič­no baš onog da­na ka­da je iz­da­ji­ca Hi­tler pre­kr­šio svoj do­go­vor o ne­na­pa­da­nju sa ocem ru­ske na­ci­je i pod­mu­klo na­pao najve­ću ze­mlju na sve­tu. Od vre­me­na rad­nje ovih ro­ma­na pro­šlo je vi­še od po­la ve­ka, a Vojnoviče­ve knjige su i danas ak­tu­el­ne, bar na pro­sto­ri­ma biv­še Ju­go­sla­vi­je.

Pri­zna­jem, bu­du­ći da sam, kao i mno­gi pri­pad­ni­ci mog na­ro­da, pri­lič­no za­tro­van komenta­ri­ma na­še na­ci­o­nal­ne te­le­vi­zi­je (RTS), stra­hu­jem od pr­vog su­sre­ta sa Ru­si­jom. Da li to, mo­žda, pu­tu­jem u ne­pri­ja­telj­sku ze­mlju? Da me, mo­žda, ne­ko ta­mo, sa­mo za­to što sam Sr­bin, ne napadne? Kroz gla­vu mi pro­la­ze raz­ne mi­sli. Se­tih se ve­li­kog ru­skog pi­sca Alek­san­dra Sol­že­nji­ci­na ko­ji, iako je po­zvan sa naj­vi­šeg ni­voa da se iz Ame­ri­ke vra­ti u Ru­si­ju, svoj po­vra­tak već go­di­na­ma od­la­že. A ja idem do­bro­volj­no!

No, avi­on je ne­u­mo­ljiv. I da­lje le­ti… Na ma­đar­skom, ru­skom i en­gle­skom pre­ko raz­gla­sa do na­ših za­gluh­nu­tih uši­ju sti­že in­for­ma­ci­ja: „Sle­će­mo na aero­drom Še­re­me­tje­vo 1 u Mo­skvi. Tem­pe­ra­tu­ra je plus dva ste­pe­na (27. mart)… Po­de­si­te svo­je ča­sov­ni­ke. U Moskvi je sa­da 12 ča­so­va…“

Da­kle, evo me na ru­skom tlu. Še­re­me­tje­vo 1, me­đu­na­rod­ni aero­drom se­ve­rois­toč­no od cen­tra ru­skog me­ga­lo­po­li­sa, pre­pun avi­o­na ko­ji sle­ću, uz­le­ću ili su već prizemljeni, ne uli­va mi ne­ko na­ro­či­to po­ve­re­nje. Mo­žda i zbog to­ga što sam po­le­teo sa ste­ril­no či­stog i mo­der­nog budimpeštan­skog aero­dro­ma. Ov­de je kao na ne­koj auto­bu­skoj sta­ni­ci u našoj pro­vin­ci­ji. Mno­go sve­ta se vr­zma mu­če­ći se sa svo­jim prtljagom, na iz­la­zu vas čekaju sum­nji­vi tak­si­sti sa vr­lo lo­šim auto­mo­bi­li­ma ko­ji će vas, ako ne zna­te da se cenjka­te, opljač­ka­ti, hi­gi­je­na ni­je na za­vid­nom ni­vou… Ali, od­mah ću se, na pri­me­ru jedne pro­sja­ki­nje i na pri­me­ri­ma ko­je sam već na­veo, uve­ri­ti da su Ru­si na­ša bra­ća. To je, zapravo, slo­ven­ska du­ša! Pro­sja­ki­nja će me mo­li­ti da joj dam ne­ko­li­ko sto­ti­na rubalja. Raz­u­mem je, ali ne znam da joj ob­ja­snim da ni ja nemam ni jed­nu je­di­nu ru­blju. Ta­man sam se ne­po­sred­no pre to­ga ne­ka­ko „pro­vu­kao“ kroz pa­so­šku kon­tro­lu. Mla­di slu­žbe­nik je du­go razgledao moj pa­soš, on­da je či­tao ne­ka­kav dug spi­sak ime­na ra­znih ve­ro­vat­no sum­nji­vih ti­po­va, upo­re­đi­vao mo­je sa ime­ni­ma iz tog spi­ska i na kraju mi, bez re­či, uti­snuv­ši pe­čat, vra­tio pa­soš. Mo­ji pri­ja­te­lji su na dru­gim „ula­zi­ma iz va­zdu­ha“ srećni­je pro­šli: već su bi­li u Ru­si­ji i nestrplji­vo me če­ka­li na „dru­goj“, ru­skoj stra­ni. Prosja­ki­nja nas je za to vre­me već vre­ba­la zna­ju­ći da smo do­le­te­li „iz be­log sve­ta“, dakle da ima­mo pa­ra. U na­ruč­ju joj je bi­lo jed­no de­ten­ce. Pu­tu­je, ka­že, u LJvov (Ukra­ji­na), a do LJvo­va (bli­zu polj­ske gra­ni­ce) ipak je naj­u­put­ni­je pu­to­va­ti avionom. Pa­re su joj potreb­ne za kar­tu. Moj pri­ja­telj Hra­ne će tom pri­li­kom na­pra­vi­ti i je­dan ma­li ver­ski is­pad „sumnjiče­ći““ ubo­gu že­nu da ni­je pravoslavne ve­re. Da bi do­ka­za­la da je pra­vo­slav­ka, pre­kr­sti­la se baš ona­ko ka­ko se i mi kr­sti­mo. On­da je do­bi­la ne­ko­li­ko sto­ti­na ru­ba­lja… Da, u najvećoj ze­mlji na sve­tu i pro­sja­ci pu­tu­ju avi­o­nom!

U Free shop-u na aero­dro­mu, uz još ne­ke ne­bit­ne sit­ni­ce, ku­pu­je­mo fla­šu ka­nad­skog viski­ja od 1,75 li­ta­ra! Vod­ke će nam iona­ko bi­ti pre­ko gla­ve. A sad u tak­si! Do Mo­skve, od­no­sno do ho­te­la „Bel­grad“ u cen­tru gra­da, u ko­jem smo na­me­ra­va­li da od­sed­ne­mo, ima ne­kih pe­de­set ­pet ki­lo­me­ta­ra. „Udru­že­ni“ aero­drom­ski tak­si­sti za tu raz­da­lji­nu tra­že 15.000 ru­ba­lja (oko 20 do­la­ra). Za taj se no­vac mo­že ku­pi­ti čak 250 li­ta­ra ben­zi­na. Hrane, me­đu­tim, zna da se do ho­te­la „Belgrad“ mo­že sti­ći i za dvo­stru­ko ni­žu ce­nu. Poči­nju cenj­ka­nja. Na kra­ju se do­go­vo­ri­smo da nas je­dan tak­si­sta pre­ve­ze za 6.000 ruba­lja. Ukr­ca­va­mo se da bi­smo po­sle sa­mo sto­ti­nak me­ta­ra, uz iz­vi­nje­nje, bi­li iz­ba­če­ni iz auto­mo­bi­la. Na­i­me, na sa­mom iz­la­zu sa tak­si sta­ni­ce (ako se to uop­šte mo­že ta­ko na­zva­ti), za­u­sta­vi­će nas je­dan ci­vil, oči­gled­no i sam tak­si­sta, ko­ji će se ne­ko­li­ko mi­nu­ta ras­pra­vlja­ti sa na­šim „jef­ti­nim“ vo­za­čem. Shva­tam da je ovaj naš pre­kr­šio ne­pi­sa­ni kodeks, tj. da sni­ža­va­ju­ći ce­nu, pra­vi nelojal­nu kon­ku­ren­ci­ju svo­jim ko­le­ga­ma. Is­ku­sni Hra­ne se zbog to­ga ne uzru­ja­va mno­go. Iz­la­zi­mo iz ne­u­gled­ne vol­ge, u ko­joj tre­šti američ­ka mu­zi­ka sa ra­di­ja, i po­la­zi­mo pe­ši­ce, ali ne s na­me­rom da i či­ta­vih 55 ki­lo­me­ta­ra pre­pe­ša­či­mo. Čim smo za­ma­kli za ugao sti­gao nas je isti tak­si­sta, po­no­vo se izvinjavao i od­ve­zao do ho­te­la „Bel­grad“ za do­go­vo­re­nih 6.000 ru­ba­lja.

(… nastaviće se…)