KRVAVA KRALJEVAČKA OKTOBARSKA BAJKA

U ratnoj stvarnosti, potvrdila se mnogo ranije izrečena zloslutna misao nemačkog književnika, Hajnriha Hajnea: Tamo gde se spaljuju knjige, slična sudbina očekuje i ljudska bića. U zonama ratnih dejstava, koja su u Drugom svetskom ratu zahvatila područja mnogo šire od linije vojnih frontova, nemerljiv je broj ratom uništenih ljudskih sudbina. Ideologiju nacizma odlikovale su isključivost i netrepeljivost, zasnovane na pravnim aktima poput Rasnih zakona iz 1935, ispoljene u svom najsurovijem obliku u vidu koncentracionih logora – fabrikama smrti i u masovnim odmazdama nad civilnim stanovništvom. Pogubnost takve totalitarne ideologije je ne samo u fizičkoj likvidaciji miliona ljudi drugačije vere, nacije, rase već i u njihovoj dehumanizaciji. U velikim logorima, u transportima, na stratištima, ljudi su pretvarani u brojeve, bez imena i prezimena, porekla, porodica, privatnosti…

U cilju gušenja ustanka i suzbijanja partizanskog pokreta Jugoslovenske vojske u otadžbini protiv okupatora, u Srbiji se do kraja septembra 1941. represivne mere pretvaraju u odmazdu nad celokupnim stanovništvom. Naredbe Adolfa Hitlera, Vilhema Lista, vojnog zapovednika jugoistoka, Franca Bemea, glavnokomandujućeg generala u Srbiji, uperile su cevi mitraljeza u stanovništvo Srbije, u drakonskim razmerama 100 života srpskih civila naspram jednog nemačkog vojnika, a 50 za ranjenog :

Vaš zadatak je da prokrstarite zemljom u kojoj se 1914. potocima lila nemačka krv usled podmuklosti Srba, muškaraca i žena. Vi ste osvetnici tih mrtvih. Za celu Srbiju ima se stvoriti zastrašujući primer koji mora pogoditi celokupno stanovništvo.“

Nemačka ofanziva se, sa mržnjom poražene ratujuće strane u Prvom svetskom ratu, mimo pravila ratovanja, sprovodila nad nejači, civilima bez oružija, streljanjem gotovo 3.000 muškaraca, žena i dece u selu Draganac, u Mačvi u septembru 1941. A potom i u Šumadiji, u oktobru. „Zastrašujući primer“ Kraljeva i Kragujevca, na mapi najvećih zločina regularne vojske nemačkog Vermahta, predstavljaju ratne zločine protiv čovečnosti.

Naredbom nemačke komande mesta Kraljevo, počev od 5 oktobra 1941. za grad Kraljevo uvedeno je vanredno stanje sa prekim sudom. Mali plakat – letak sa nezapamćenim razmerama odmazde o streljanju 100 srpskih civila za jednog ubijenog  nemačkog vojnika i 50 za ranjenog, najavio je najveću tragediju u istoriji Kraljeva. Još   4. oktobra, u lokomotivsku halu u krugu Fabrike vagona, prostor nazvan lagerom, kao taoci su zatvoreni radnici i službenici iz kraljevačke Fabrike aviona, potom železničari, zaposleni u Železničkoj radionici, u Opštini, Sreskom načelstvu, službi Pošte i telegrafa, Okružnom i Žičkom crkvenom Sudu, deo profesora i đaka iz srednje Ratarske škole i Gimnazije. Građani su racijom pokupljeni na ulicama, kao i zemljoradnici iz okolnih sela. Zatvoreno je više od 2.000 talaca različitog porekla, obrazovanja i godišta. Streljanje je počelo u zoru 15. oktobra, izvođenjem talaca u grupama od po stotinu na stratšte. Poruke poslate porodicama i kazivanja retkih preživelih koji su uspeli da se izvuku ispod leševa, među kojima i Marka Slomovića, potresna su svedočanstva o poslednjim danima života streljanih:

Vrata od hale se zatvoriše i mi ostašmo napolju. Bilo nas je oko stotinu. Pokazaše nam gomilu alata i narediše da svako uzme ašov, pijuk ili lopatu. Tada nas postrojiše po trojicu i pod stražom povedoše uz prugu prema Ložioni. Zaustavili su nas na velikoj ledini u krugu Željezničke radionice… Primetio sam ispred nas nekoliko mitraljezkih gnezda… Sve nade i život su pale u vodu…“

Poslednji taoci streljani su 20. oktobra. Posle izvršenog streljanja, nemački oficiri su hicima iz pištolja ubijali žrtve koje su pokazivale i najmanji znak života. Streljani su civili bez oružja i vojne odgovornosti, različitog uzrasta, zanimanja, porekla, od onih rođenih ovde, do onih koji su spas između dva rata pronašli u Kraljevu. Pretežno Srbi iz svih predratnih banovina, Slovenci, Romi, Rusi…

Istovremeno, nemačka kaznena ekspedicija spaljivala je kuće i ubijala stanovništvo Sirće, Vitanovca, Ribnice, Žiče… Streljanje u lageru, na manjim stratištima i ubijanja na kućnom pragu – nemački ratni zločini – obeležili su 1941. godinu kao najpogubniju u dugoj istoriji kraljevačkog kraja. Razmere tragedije ne nalaze se samo u individualnim i porodičnim gubicima, već i u privrednim, demografskim gubicima Kraljeva. Kraljevo je u oktobru 1941. godine izgubilo najveći broj svojih žitelja. Cilj istorijske nauke je da utvrdi imena svakog od njih, razmere zločina, jer spominjanje proizvoljnih brojeva bez navođenja imena žrtava je njihova teška uvreda. Iza svakog broja, dokumenta, predmeta je – jedan ljudski lik, jedno ime, osoba koja je imala porodicu, poreklo, zanimanje…

Iza streljanja njegvojih žitelja, Kraljevo je pružalo jezivu sliku. Fragmenti te strašne slike su ratna siročad, u crno zavijene udovice, nezavršeni poslovi, neobrađene njive, opustele fabričke hale, strah i nemaština, crni barjaci na kućama… Među streljanima u lageru bilo je tek stasalih mladića za prve lične karte, ali i mlađih od 18. godina, tada učenika i šegrta. Lične karte, legitimacija, radne knjižice, indeksi, đačke knjižice, pisma upučena porodici, sačuvani u našim Muzejima i Arhivima – nama danas govore suštinski istu priču: na stratištima u Kraljevu, Kragujevcu, u velikim logorima koji su radili kao fabrike smrti za sve vreme rata, kao što su Stara Čajniče ili Jasenovac, stradali su civili bez oružja, obični ljudi različitog godišta, zanimanja, porekla…

Dokumenti i fotografije, koje nas posećaju na imena i likove stradalih koji bi danas bili naši sugrađani, s čijim bi se unucima danas družili, opominju nas na zlo oružanih sukoba iz velikih ratova u kojima je najveća žrtva uvek „običan, mali čovek“. To su nemi svedoci o svetu koji je uništen usled ideologije kao što su fašizam i nacizam. Oni mogu biti sazdani od našeg sećanja, prikupljenih fotografija i predmeta – tragova o njihovom životu, od molitve na mestu njihovog stradanja…