Medijska pismenost je mnogo obuhvatniji pojam, nego što je razgovor o svođenju medijskog obrazovanja na školski predmet usmeren na sticanje određenih veština; nije to isto kao naučiti slova ili note
Svojim sadržajima mediji današnjice presudno utiču na sva društvena i politička zbivanja. Želeli mi to da priznamo ili ne – mediji danas kreiraju vrednosti, životne stilove, ideje. Zbog toga je važno da razvijamo svoju medijsku pismenost, jer samo tako možemo razumeti poruke koje nam mediji šalju, razumeti na koji način na nas vrše uticaj i donositi svoje odluke. Razvijanjem medijske pismenosti svi, zapravo, učimo kako da medije iskoristimo za unapređenje kvaliteta svog života i da sprečimo da mediji koriste nas.
Zbog toga je važan odgovor na pitanje:šta je tačno medijska pismenost i da li je za svoje medijsko opismenjavanje zadužen svako od nas pojedinačno ili treba da postoji medijska pismenost kao predmet koji će se izučavati u školi i šta sa onima koji žele medijski da se opismene, a školu su odavno završili?
Sam izraz medijska pismenost je jedna od modernih sintagmi koja, ustvari govori o dugotrajnim nastojanjima društva da se građani i građanke osobe da što bolje razumeju, odnosno – da što bolje koriste medije. U širem smislu, medijska pismenost predstavlja podizanje kapaciteta i sposobnosti svih nas da primamo informacije, razumemo ih i da se kritički opredeljujemo prema medijima, ali i da koristimo medije (recimo društvene mreže), tako da sami kreiramo.
Dr Snježana Milivojević, redovna profesorka javnog mnjenja i medijskih studija na beogradskom Fakultetu političkih nauka, smatra da je popularnost fraze „medijska pismenost“, plaćena njenom trivijalizacijom, jer je sada mnogo onih koji misle: „Uvešćemo predmet „medijska pismenost“ u škole, obezbedićemo formalno ili neformalno medijsko obrazovanje i podići će se kapaciteti populacije“:
– Naša znanja su sada, ipak, suptilnija, jer treba da razumemo da medijsko obrazovanje ili medijska pismenost znače sposobnost svih nas posredstvom medija komuniciramo u društvu, a ne samo to kako čitamo medije, opredeljujući se prema njihovom sadržaju. Sve to zahvaljujući setu veština koje nam pomažu da bolje vizualizujemo ono što mislimo, ili da napravimo bolji PowerPoint, ili da znamo da pretražimo više sajtova. Medijsko obrazovanje u širem smislu znači da su mediji postali esencijalno važni u našem društvu, da je medijska logika prodrla u sve oblasti: od zakazivanja sastanaka do bukiranja hotela.
Na početku školske 2018/2019. godine, u gimnazije i pojedine srednje stručne škole u Srbiji uveden je predmet „Jezik, mediji i kultura“, kao izborni. Vest o tome prošla je prilično nezapaženo, iako se to može smatrati uvođenjem „medijske pismenosti“ u sistem obrazovanja u državi u kojoj su ta, kao uostalom i funkcionalna ili „klasična“ pismenost građana daleko od zadovoljavajuće.
To se dogodilo nakon što je tadašnji poslanik Socijal-demokratske partije Srbije Predrag Jelenković, dve godine ranije, u najvišem zakonodavnom domu Srbije, postavio poslaničko pitanje Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja „da li se razmišlja o sve češćim zahtevima đaka, nastavnika i roditelja o uvođenju ovog predmeta u obrazovni sistem Srbije od osnovne škole, i to kao zasebnog a ne kao dela građanskog vaspitanja i informatike.“
U Ministarstvu su tada nezvanično ocenili da je „ideja dobra“ i da će je „imati u vidu“, a pitanje poslanika prosledili su Zavodu za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja, zaduženom za školske planove i programe.
Te iste, 2016. godine, niški Filozofski fakultet i Medija reform centar sproveli su istraživanje u kojem je učestvovalo 3.700 đaka završnih razreda u 18 niških srednjih škola. Istraživanjem su obuhvaćeni i njihovi nastavnici i roditelji i pokazalo se da se sve kategorije ispitanika – nikada nisu srele sa programima medijske pismenosti.
Jedno ranije istraživanje o medijskoj pismenosti u Srbiji koje je, za potrebe Medijske koalicije sproveo Biro za društvena istraživanja (BIRODI), pokazalo je da na uzorku od više od 3.200 srednjoškolaca, profesora građanskog vaspitanja, studenata novinarstva i novinara, među ispitanicima „postoji lažni utisak o stepenu medijske pismenosti“, a jedan od rezultata istraživanja pokazao je da učesnici ankete smatraju da „mediji nemaju kvalitet, ali i da nemaju utisak da sami mogu bilo šta da urade u vezi sa tim“.
U Srbiji se često medijska pismenost pominje u kontekstu evropskih integracija, odnosno kao važan faktor na polju demokratizacije i razvoja građanskog društva u Srbiji, ali – ona je definitivno važna za obrazovni sistem svake demokratske zemlje.
Medijsko obrazovanje, smatra dr Snježana Milivojević, ima bar tri velika: da se što više nas osposobi da učestvuje u ekonomiji znanja, kako bismo da na tom tržištu bili kompetitivni (mali raznovrsnih sposobnosti), da učestvujemo u blagodetima razvijenog društva (da porastu kapaciteti i građanska autonomija svakog od nas i da podignemo stepen demokratije u društvuI i, konačno, da na ličnom planu svako od nas što bolje razvija sve svoje kvalitete i sposobnosti da bi se usavršio ili ostvario svoje životne ciljeve.
– Medijska pismenost je mnogo obuhvatniji pojam, nego što je razgovor o svođenju medijskog obrazovanja na školski predmet usmeren na sticanje određenih veština. Situaciju dodatno komplikuje činjenica da smo mi istorijski prvi put u okolnostima da su mlađe generacije, u nekim aspektima, medijski pismenije od onih koji bi trebalo da ih oopismene, jer oni koji rade u klasičnom pedagoškim i obrazovnim sistemu često imaju i konvencionalno viđanje obrazovanja, pa bi to da prenesu i na medijsko obrazovanje – upozorava Milivojević.
Mediska pismenost, dakle, neminovno skreće pažnju na velike generacijske i kulturološke razlike, a na potrebi da se medijski osposobi da može da razume glavne principe rada medija, da ih nalaizira u sopstvenom okruženju i da svesnije pristupa njihovom konzumiranju. potrebnio je da radi – svako kome je sve to važno.
M. M. D.
*Ovaj medijski sadržaj proizveden je u okviru projekta koji je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije. Stavovi iskazani u njemu nužno ne izražavaju stavove Ministarstva kulture i informisanja koje je dodelilo sredstva
