Da se ne zaborave – parastos u Studenici za poginule u ratovima devedesetih

Na Vidovdan, Udruženje učesnika rata 1991. do1999. godine  Kraljevo i ove godine organizovalo je u Studenicu parastos poginulim herojima otadžbine u ratovima od 1991. do 1999. godine.

Najpre su u Ušću položeni venci na Spomenik poginulim borcima sa područja Ušća i okoline, a onda su, po dodlasku u manastir Studenicu, članovi porodica poginulih, njihovi roditelji, rodbina, prijatelji, predstavnici Vojske Srbije i Udruženja učesnika rata od 1991 do 1999. godine položili cveće i zapalili sveće u novom bogoslužbenom prostoru sa imenima besmrtnih heroja otadžbine sa područja Kraljeva, Raške, Vrnjačke Banje i Novog Pazara koji su poginuli u ratovima devedesetih…

Nakon parastosa zajedničko posluženje organizovano je u trpezariji manastira Studenica.

Na ovom događaju govorio je Saša Košanin, predsednik Mesnog odbora Ušće, Udruženje učesnika rata 1991. do 1999, koji je, između ostalog, poručio:

Voljeni i poštovani heroji koji su dali svoj život za svetu zemlju Srbiju, nikada ne umiru i ne prepuštaju se zaboravu sve dok žive oni koji ih neizmerno vole i rado ih se sećaju. Narod koji zaboravlja svoje heroje, branioce zemlje, biće i sam zaboravljen. Istina vredi ako živi među ljudima. Postoji obaveza da o njima i dalje govorimo, a seni nam neće oprostiti ako ih ne budemo pamtili. Najveći su život dali, sad se druge borbe vode, al“ da ne bi tih heroja, ne bi bilo ni slobode.

U ovoj zemlji gde je ljudska krv do pre 25 godina tekla potocima, u kojoj su deca, otac i sin rasli kao siročići, a žene s kolena na koleno bivale udovice, u ovoj zemlji gde su se ideologije, smrt i zločini smenjivali kao godišnja doba, u ovoj zemlji je previše bola, patnje, tuge dece koja su ostala bez roditelja, očevi i majke bez sinova, a žena bez muževa.

Neko je preživeo rat, neko nije, a oni koji su ostali bez svojih najdražih sinova, braće, najbolje znaju koja je i koliko plaćena cena za ovaj i ovakav mir. Bol oca i majke za poginulim sinom nemoguće je iskazati rečima, bole suze, bole uspomene, bole ćutanja dece za poginulim očevima i to što nikada neće biti zajedno. Bol izvire iz svake njihove reči, suze se sustižu, a primetni su i grčevi na njihovom licu. Roditeljska tuga zauvek urezana u brižna lica, mnogo je rečitija i mnogo bolnija pred otvorenim kućnim vratima, kroz koja njihov sin nikada više neće ući i samo su još jedna srceparajuća slika Srbije u ovom veku. Uzdah bola za koji, čini se, nema leka, neutešan plač oca i majke koji su zauvek ostali bez svojih sinova, prizivaju u sećanje slike iz nekog ranijeg života. Ostaje u bolnim srcima, vapaj bez utehe, neprestano pitanje zašto? Bez pravog odgovora, kao kletva i opomena za sve što se dogodilo i kao roditeljska upitanost pred smislom života koji ih je nezasluženo, a najteže kaznio. Mladi vojnici i starešine su poslednje kapi krvi dali za ovu zemlju, od Slovenije do Kosova i Metohije.

Otišli su, nažalost, premladi da upoznaju sve radosti i tuge života, ali dovoljno zreli da svoj život i ideale nesebično žrtvuju zarad svih onih koji se osećaju pripadnicima svog naroda i zemlje Srbije. Rečima je često nemoguće opisati sećanja, bol za izgubljenim sinom i nezaboravne reči sina upućene majci i reči neutešne majke svom sinu:

„Majko moja, odoh ja. Ti znaš, majko, da ne mogu da se javim. Čekaj ,majko, još ovo da sredim, još ovo.“

„Kako da iskoračimo, sine moj, kaži ti to meni? Ali, šta sada i kuda bez tebe, sine?“ Gotovo je…više mi ga nema.

Otac na sve ovo kaže:

„Sine moj, sve rane srca moga nosiću do groba”. Danas samo slike njegove gledam, samo slike, ali bez ikakve reči, što priča.

Ništa ne traje tako dugo kao bol i patnja za izgubljenim sinom, ocem, bratom. Prate nas lepe uspomene i sećanja na drage sinove, očeve, braću kojih više nema u našem životu. Ponekad znaju da bole jako, da traju do dna duše, ali pored toga ona su naša sećanja i nikada ih se nećemo odreći.

Neizmerna tuga u pogledu i glasu porodica poginulih boraca, svesna da se više ništa ne da popraviti, a istina je toliko bolna da je razum jednostavno ne prihvata. Ono što nije na usta izašlo rečima, izašlo je na oči suzama. Roditelji su svojim sinovima dali život, a sada su daleko od njihovog srca.

Tuga u našim srcima biće večna. Ostaje neizmerno poštovanje prema poginulim borcima: Kapetanu prve klase Srđanu Košaninu, vodniku Darku Košaninu, rezervistima Vulu Planojeviću, Ivanu beočaninu, Nenadu Erdogliji, Bojanu Baltiću i vojniku Radosavu Ercu. Ako je smrt jača od života, nije od ljubavi i bola koji svi mi nosimo za tragično poginulim sinovima, očevima i braćom. Po herojstvu i dobroti ćemo vas pamtiti, s tugom čuvati od zaborava, tako da vreme neće izbrisati vaš vedar lik i veliko patriotsko srca u kome ima mesta za sve nas. Neka sve poginule borce u ratovima 1990. do 1999. godine u tišini večnog mira, čuva naša ljubav koja je jača od vremena i zaborava. Vidovdan je naša obaveza i naše sećanje. Večna slava herojima Srbije!“