Ovih dana iz štampe je izašla druga knjiga poezije Kraljevčanina Božidara Pavlovića; u recenziji za „Kišu“ prof. dr Vera Rajović napisala je da smo „bogatiji za jednu knjigu koja oplemenjuje ovaj svet“
„Kiša“ je knjiga koja nas podseća da ne budemo škrti u ljubavi, pošto je to jedna od malog broja stvari koje se uvećavaju trošenjem“, kaže u svojoj recenziji prof. dr Vera Rajović za drugu po redu knjigu poezije Kraljevčanina Božidara Pavlovića.
Ona u svom tekstu ističe da je „Čovek iz epruvete“, prva knjiga ovog autora, bila putokaz budućeg stvaralaštva koji, pored ljubavi, sadrži i poeziju inspirisanu njegovim kritičkim promišljanjem društvene stvarnosti sada i ovde:
„Beži li on, ovim izborom, od nade da će dobiti priliku da učestvuje svojom (ne malom) energijom u građenju boljeg i pravednijeg društva, ili je ljubav njegova trajno dominantna tema, ili je prva grana koja se razgranava od stabla života, a nakon toga slede i druge…? No, to će vreme i njegovo buduće stvaralaštvo pokazati, iako je ta dilema, u stvari, lažna, kada se setimo Čarlsa Bukovskog koji kaže „Ako prvo zavoliš sebe, volećeš i druge“, ili, ako ga slobodnije prevedemo, „Da bi voleo druge, moraš prvo da zavoliš sebe“, ističe dr Vera Rajović.
„Kiša je za nju, u osnovi, knjiga o ljubavi, ali i njenom antipodu:
„Čovek se rađa između dve vatre – erosa i tanatosa, kao ljubavi prema životu koja se bori sa imanentnim otporom prema istom koji ga čini smrtnim. Upravo ta večna tema ljubavi okupira autora i te svoje inspiracije je sakupio u ovoj knjizi kao primarnu i njegovom životnom dobu primerenu temu… A ljubav, kao što znamo ima različita obličja od njene razlike po „objektu“ ljubavi (od majke, kao prvog i primarnog objekta ljubavi prema kojoj, psihološka istraživanja kažu, se oblikuju sve naredne ljubavi, preko „sweetheart“, do potomstva koje daje nadu u pobedu nad tanatosom). Dokaz da postoji prijateljska ljubav je pažnja, brižnost, bliskost i odgovornost prema njima („poštujemo ih – i više…“), a, pri tom postoji uverenost u uzajamnost ovih stavova i osećanja. Pažnja, brižnost, poštovanje, uzajamnost (uverenje da i oni tako osećaju i ponašaju se prema nama) jesu komponente i ljubavi prema „dragoj“ i potomstvu, no, kod ovih se, kao komponenta ljubavi, pored većeg intenziteta prethodnih komponenata, dodaje i strast, a ova je, pak,, različita u romantičnoj u odnosu na roditeljsku ili prijateljsku ljubav.
Eksplicitna tema pesama u ovoj knjizi je ljubav „u najužem smislu“ personifikovana u arhetipu Adama i Eve kao ljubav od koje počinje svet – ljudi koji ga grade. Dakle, ono što se popularno označava kao „romantična ljubav“ kao simbol jedinstva duha i tela. Ona ljubav koja „čuva plamen“ jer ima potencijal kreiranja novih života i novih ljubavi koja povezuje razvoj čovečanstva – ljude koji su svet nekada, sada i onih koji će ga činiti u budućnosti. Najviše pesama u istoriji poezije i jeste napisano o toj ljubavi što može biti dokaz da je ona najkomplikovanija – najveći izvor, kako sreće, tako i patnje. Zašto – dilema je večna kao i ona o odnosu duha i tela.

Neke pesme u ovoj zbirci preuzete su iz autorove prve knjige “Čovek iz epruvete” koja je heterogena i po sadržaju i po pesničkom stilu. U odnosu na taj kontekst, u društvu sebi sličnih, ove ljubavne pesme se i drugačije čitaju u jednom zgusnutijem kontekstu značenja. Na primer, u pesmi “Lažni ja” u prvom planu je prvi stih
U meni vidi demona
bez istine i časti
gladnog za tuđim telom
i nekom golom vlasti.
Kao društveni kritičar, autor se i prema ljubavi odnosi sa skepsom, strahom da je kontaminirana društvenom hipokrizijom, koja i ljubav skida sa zvezdanih tronova često je spuštajući u blato, negirajući njeno stvarno postojanje, pitajući se o njenoj ceni, prepoznajući negativna osećanja i strahove koji rizikuju da je uprljaju i svedu na posesivnost do ropstva.
Reformatorski kritičan, kako je to svojstveno mladosti, prema autoritetu, a istovremeno priželjkuje idola kome će se klanjati, koji bi ga mogao osloboditi dilema o grešnosti spajanja u ljubavi.
Ali kada se tela spoje, e to je greh
i njega se boje (Voljeno roblje)
U prvoj knjizi pesma “Malo” čita se iza pesme “Prodaj se” koja je žestoka kritika savremenog materijalizma i “šopoholičarstva” i tamo smo, kao čitaoci, više skloni da u ljubavnoj pesmi pročitamo (i, možda, učitamo) elemente nastavka tih tema, a da nam osnovna ideja “nikad dosta ljubavi”, koja je totalno suprotna kao vrednost od prethodno sa ironijom tretiranih tema, ostane u drugom planu, nedočitana. Ovde imamo prilike da osetimo njeno jezgro! A ova zbirka je pravo gnezdo za ljubav opisanu u pesmi “To lepo ne” jednu klasična ljubavnu pesmu u kojoj zanos potiskuje grešnost u drugi plan .
Kroz stihove pesme “Lažni raj” provejava duh iz prethodne knjige jer sadržaj pesme predstavlja refleksiju o smislu moralnih dilema i smisla života, kao i zebnju da li će ljubav preživeti sva iskušenja, da li ona izistinski uopste postoji ili je ovozemaljski svet uprljao deleći je na telesnu i duhovnu i različito vrednujući jednu i drugu kao da ih je moguće razdvojiti i lišavati se one koju svet osuđuje:
kada se demon umeša
tada te ostavi Bog.
Već paradoks u naslovu ove pesme najavljuje niz ambivalencija na osećajnom i dilema na misaonom planu kod samog autora. Navešćemo neke od dilema:
– Fizička lepota kao komponenta telesnog iznosi i indukuje strah od moći obožavane, tj. ljubavi prema njoj, moći te ljubavi nad njim. Ova unutarnja podeljenost se kreće kroz klasičnu psihoanalitičku dinamiku zaljubljenosti kroz koju pridajemo sve više kateksi (po Frojdu) partneru, a naša vrednost u sopstvenim očima opada – svest da je-ga sve manje zaslužuje i preispituje se da li on nju zaslužuje.
– Problem grešnosti koju po definiciji nameće telesna ljubav a nad kojim pesnik trijumfuje: „Nisu ti mogli ništa,.. samo su sebe oborili!“ (Portret grešnice)
– Po definiciji (Pjer Žane, francuski psihijatar) ljubav, kao svoj kontrapunkt ima mržnju koje čine par najsloženijih emocija na istom kontinumu između kojih se nalaze druga čovekova osećanja – strah, ljubomora, gnev… sačinjena pomalo od obe.

– Sledeća boja u koloraturnoj poeziji ove knjige jeste pridev i jeste boja – zelena. Pesma “Topli letnji vetar” ilustruje da je, za autora, obavezni ambijent prave ljubavne priče priroda, vetar, kiša, šuma, mesec.. za razliku od onih pesama gde autora muče dileme oko postojanja ljubavi… koje su često smeštene u klaustrofobične prostore urbanog tipa. Nije Pavlović odoleo da i ovde ne pokaže šta, u krajnjem znači njegovo političko (u Aristotelovom, a i aktivističkom značenju) opredeljenje: prirodu asocira sa lepim, a artificijelno urbano okruženje sa doživljajima ljubavi koji su turbulentni, obojeni manjkom ličnog poverenja učesnika u njoj i deformacijama u njenom tumačenju kojima je podvrgava alijenacija savremenog čoveka. U krajnjem, autor zauzima kritički odnos prema svemu što je čovek stvorio ne poštujući prirodu, drznuvši se da poremeti pravedno raspoređeno pravo da uživaju u njoj. Priroda u njemu zaista budi puniji doživljaj ljubavi u kojoj su obe strane podjednako srećne, podjednako ih „greje kiša“, a „mesec hladi“.
Ove ambivalencije koje pogađaju osećajni plan i prete da oskrnave vrhunsko osećanje kao pesnikov ideal i proizvode odvajanja kao rastanke i praznine i stalno testiranje poverenja koje nas čas pušta unutra, čas tera na usamljenost punu čežnje. One su češće u pesmama u kojima pesnik žudi za ljubavlju, gde one njegovom izrazu dodaju dozu elegičnosti.
Pesma „Moralo je“ predstavlja refleksiju o protivrečnostima u nama, unutrašnjim konfliktima uzrokovanim suočavanjem sa dilemom dobra i zla u odnosu na to kuda nas srce vodi. Kao čitalac, pitala sam se zašto je „moralo“, kako kaže pesnik, da li zbog ljubavi i za nju, ili etike koju nameće civilizacija i otkuda da se te dve alternative međusobno isključuju?
Sve u svemu, bogatiji smo za jednu kjigu koja oplemenjuje ovaj svet. Božine pesme su bogate protivrečnostima – uzleti i padovi, ushićenja i razočarenja, nade i očaja, dilema i ambivalencija… – jednom rečju, ljubavlju!“, poručuje prof dr Vera Rajović .