Troje još nepunoletnih Kraljevčana, mimo računarskih programa koje uče u školi, kreirali su aplikaciju posvećenu zaštiti životne sredine i u programiranju pobedili u konkurenciji više od 80 timova na takmičenju koje je organizovao beogradski FON
Zapamtite imena Anja Bojić, Mateja Tomić i Dušan Veljković. Oni su tim „Žabice“ koji je na Hakatonu za srednjoškolce, 24-časovnom programiranju, osvojio ubedljivo prvo mesto. U Kraljevo su se, u svoju Gimnaziju, u kojoj pohađaju III razred u specijalizovanom odeljenju za računarstvo i informatiku, sa takmičenja vratili sa širokim osmesima, srećni što se trud isplatio, pa je možda adekvatnije da ih zovemo „prepametne žabice“.
Pogledajte VIDEO prilog o pobedničkom timu kraljevačkih gimnazijalaca:
*u video korišćene fotografije organizatora takmičenja Hakaton za srednjoškolce
Ime su, kažu nam pobednici Hakatona koji je organizovao beogradski Fakultet organizacionih nauka, odabrali slučajno, a kumovala mu je jedina dama u timu – Anja Bojić, koja na pitanje da li je ona bila glavna kaže:
– Svi smo, na neki način bili glavni! Nije bilo „šefa“!
U samom finalu takmičilo se osam ekipa, a za takmičenje je bilo prijavljeno – deset puta više. Mladi sagovornici priznaju da pripreme za Hakaton nisu bile lake.
– Spremali smo se mesec dana, ali otprilike sedam dana pre početka takmičenja radili smo iz sve snage: svakog dana oko osam sati. Probudili bismo se, radili, išli u školu, onda spavali, pa narednog dana isto. Baš zbog toga bili smo spremni da na samom takmičenju izdržimo, jer se tamo radi 24 sata bez prekida. Neizmerno nam je drago što smo pobedili – kaže Dušan Veljković, dodajući da su tokom takmičenja samo nakratko mogli da predahnu.

Programski jezik Java Script gimnazilijalci – pobednici, ne uče u školi.
– Ovo smo učili više iz želje da naučimo, pa nam takmičenje došlo kao neki test naših sposobnosti – ocenjuje Dušan.
Njegove reči potvrđuje profesor informatike u Gimnaziji Žarko Pavlović:
– Smatram da je ovo izuzetan uspeh na nivou programiranja u celoj zemlji, koja je dobro kotirana u celom svetu, s obzirom na to kolika smo zemlja. Imali su osnovu u onome što su radili u prethodne dve školske godine, ali ovo su naučili sami. Zato je ovo, pre svega, njihou uspeh, a sa druge strane je i naš uspeh i uspeh naše škole!

Mateja Tomić priznaje da je pravu ljubav prema programiranju otkrio tek kada se u tom svetu „združio“ sa drugarima:
– Jednostavno, kada dobijete neki produkt svog rada, onda jednostavno imate želju da više radite. Zbog tog rada i truda i osvojili smo, smatram, prvo mesto i baš sam srećan zbog toga. Jednostavno, volim ovo što radim i zbog toga i radim.

Mateja otkriva da su, tokom samog takmičenja, usred noći, nekih 12 sati od početka hakatona, doživeli da im koncentracija padne:
– Činilo se da ne znamo šta ćemo dalje Bilo je baš teško, ali smo tih sat vremena pregurali uz druženje sa drugim timovima. Preovladala je misao da možemo sve da uradimo i na kraju se, kao odlična, ispostavila ideja da nastavimo dalje.
Za Anju Bojić krizni trenutak bio je, kaže ona, prolazak u drugi krug, kad je shvatila da ono za šta su mislili da im treba pet dana, moraju da urade za 24 časa.
– Pomislila sam – kako ovo da stignemo za 24 sata da uradimo? To je bio jako veliki posao i to mi je predstavljalo najveći problem i najveći strah. Dušan je radio „logiku“ za sajt, dakle ono što korisnik ne može da vidi, Mateja je radio ono što korisnik može da vidi, da interaktuje sa sajtom, a ja sam radila sam dizajn sajta, odnosno – ono što je lepo korisniku na oko.

Anja ističe da su bili u potpuno novoj sredini:
– Morali smo sve sami da radimo. Nije bilo nikoga da nam pomogne. Sa jedne strane jeste bilo teško, ali dobre pripreme olakšale su nam takmičenje. U školi radimo potpuno drugu stranu programiranja, nevezano za web programiranje, pa smo učili uglavnom preko kurseva i pronalazili na internetu korisne sadržaje. Sada to znanje možemo da ga iskoristimo za buduće poslove. Imamo iskustvo da nađemo posao sličan ovome. Mene je i ranije zanimalo dizajniranje sajtova, što sam sada iskoristila.
Aplikacija koju su napravili osmišljena je da služi – za zaštitu životne sredine, a razlog da stvore „Zelenu budućnost“ bila je zagađenost prirode. Kada se uđe u aplikaciju, korisnik može videti akcije koje se organizuju na nivou njegovog grada. U aplikaciji se prijavljuje na osnovu opisa ekoloških koje postavljaju kompanije:
– Korisnik će moći da odluči da li je ta akcija za njega, da li želi da učestvuje u njoj i jednostavnim klikom na dugme može se prijaviti za tu akciju, a kasnije će biti obavešten kad i gde da dođe. Zbog učešća u akciji dobiće skeniran QR kod koji će mu doneti popust u radnjama tih kompanija – organizator akcija. To će biti dobra stvar i za samog potrošača, i za kompaniju, koja će dobiti od potrošača neko poštovanje zbog toga što čuva prirodu, a istovremeno ima i besplatnu reklamu – pojašnjavaju za portal Krug članovi „Žabica“.

Anja, Mateja i Dušan još nemaju odgovor vide li sebe kao buduće programere, jer konkretne planove još uvek nemaju, što se tiče fakulteta.
– Ali, dalji planovi su da nastavimo da radimo da se bavimo ovim I videćemo dokle ćemo stići! – u ime svih troje odgovara Mateja.
Smatraju li da je nagrada od 25.000 dinara za pobednike takmičenja u programiranju za srednjoškolce adekvatna – nismo želeli da pitamo naše mlade sagovornike. Oni se zbog novca nisu ni takmičili, ali – društvo koje nedovoljno ceni znanje osuđeno je na tapkanje u mestu. Ako „Žabice“ jednog dana karijere budu gradile daleko od Srbije, neće to biti zbog iznosa ove nagrade, ali se odlasci dešavaju kad mladi shvate da im znanje pomaže da prežive, a mudrost – da (lepo) žive.
M. M. Dabić