Prisustvo Anrija Mišoa na ovogodišnjem Anfiteatru, u izvođenju Nikole Voštinića, ostavlja dubok utisak koji se može opisati rečima: „Okrenuo sam se, otišao bez reči, imao sam more u sebi, more oko sebe, zauvek“
Konceptualni pristup tumačenju i prožimanju niza tekstova Anrija Mišoa, belgijskog stvaraoca na više umetničkih ravni, bio je prisutan na drugoj večeri ANFIteatar festivala. Sam koncept i predstava pod naslovom „Moji posedi“ delo su Nikole Voštinića, izvođača koji je potekao iz dramskog studija Grupe Grupe, a koji sada, kao profesionalni glumac, preko ovog festivala, nastavlja saradnju sa svojom početnom tačkom scenskog angažmana.
Voštinić je svojim čitanjem Mišoa dao artističku formu zapitanosti antropološke vrste, pre svega primetnim pojmljenjem razvoja čoveka savremenog doba. Povezivanjem monodramskog i igračkog nastupanja na sceni, ispoljavaju se kako biološko rođenje i uterusna primirenost, kidanje placente sigurnosti i ograničenosti prostora bivstvovanja, tako i sva demonija društvenih odnosa i građanskog posesivnog egoizma, koji tera na osvajanja i zaposedanja, a zarad prividnog samopotvrđivanja zahtevanog od otuđenog sveta.
Čitava tematika potvrđuje se i jednostavnim kostimom od belog, a potom crnog platna, pa do gole kože, čime se naglašava neumitnost vraćanja prirodnoj osnovi, koja ne brine za socijalne statuse, već sprovodi svoju nužnu cikličnost rađanja i umiranja. Predstava se dotiče i socijalnopsiholoških uviđanja porodičnih odnosa, iznetih na širi plan, koji se kod Mišoa frojdovski obrazlažu, te se Voštinić scenski suočio i sa figurom oca, traumom oceubistva, ali i tendencijom povratka u bezbrižnost plutanja u materici, dajući tako još jednu dimenziju obrazlaganju straha od samouspostavljanja i osamljenosti.
Vladimir Marović
