Žička hrisovulja uručena pesniku Radu Tanasijeviću (VIDEO)

Pesnik iz Draževca kod Obrenovca nagradu je, prema obrazloženju predsednika žirija, zaslužio i zbog „bezazlenih, nepomućenih nadanja da granice vremena i vidljivog sveta – nisu granice postojanja“

Zlatopečatna unikatna povelja i ikona Preobraženja Gospodnjeg, danas je u trpezariji Manastira Žiče, uručena Radu Tanasijeviću, pesniku iz Draževca kod Obrenovca. O nagradi je odlučivao žiri u kojem su bili Nikola Vujčić (prošlogodišnji dobitnik Žičke hrisovulje), Dejan Aleksić, Ana Gvozdenović, Miloš Milišić i Dragan Hamović, predsednik. Nagradu je, kako je navedeno u obrazloženju, Dražević dobio „za umnu liriku zemlje koju u srpskom jeziku obrađuje“.

Njegovoj poeziji biće posvećen i zbornik radova sa skupa koji je održan u sklopu manifestacije Žički duhovni sabor „Preobraženje 2022“.

Pogledajte VIDEO sa dodele nagrade:

Govoreći o Draževićevoj poeziji, predsednik žirija Dragan Hamović ocenio je da Rade Tanasijević pripada retkom soju „istinskih pesnika zemlje“, ako pod time razumemo potpunost pripadanja svome naslojenom, živom jezičkom tlu:

Takva pripadnost ne sputava mu pesničke potencijale, nego ih samo dublje ukorenjuje. Unutrašnja tenzija Tanasijevićeve poezije u znaku je kolebanja između potrebe ostanka i potrebe odlaska, u stalnoj igri zamene mesta prisutnih i odsutnih pojava. Zapravo, poeziju, a pre toga svoje strasno čitalačko samooblikovanje, pesnik je i sam odredio kao jedini preostali način odlaska nekud s mesta na kome je ostao. U minijaturi Moje selo lirski paradoks miri dva suprotna impulsa, nazirući onu celovitost za kojom vapije: pesnik neće da napusti selo u kojem ima sve što mu nedostaje.

Rade Tanasijević je, kako se navodi u obrazloženju žirija, pored svih dubina gde zapada ili baš zbog njih, pun blagorazumevanja prema očevidnostima, ali i sklon zamasima mogućnosti zamišljanja.

Šta sve ne začuje u času noćnog nestanka struje. Sastojci tajanstva ne dopiru samo iz časova prekrivenih mrakom, tajanstvo izvire iz dnevnih poslova, kakvo je bavljenje lozom i vinom. što nemušto šapuće o krugu što počinje sadnjom i rezidbom do pretakanja, pri čemu lirski glas, uživa u vrtložnom nestajanju vina govora sati“.

Rade Tanasijević je, kako se danas moglo čuti, pesnik široj javnosti manje poznat zato što je od onih koji ne juri u susret objektivima medija.

Rade je zaista istinski nepatvoreni pesnik zemlje koja podrazumeva i taj folklor u podlozi, ali i traganje za arhetipskim situacijama i slikama u svojoj svakodnevici. On radi na tlu svoje zavičajne i otačke zemlje, ali i kao čitalac i kao lirski odgonetač sveta. Jednostavno rečeno, nema mu granica – ocenio je Hamović

Jako je teško davati značaj sebi i svojoj poeziji na ovakvom mestu, u Žiči, rekao je, zahvaljući se na nagradi Rade Tanasijević.

Priznanje je veliko, jer ova nagrada za 31 godinu postojanja nije ničim kompromitovana. Nažalost, u srpskoj književnosti imamo puno nagrada koje su skandal majstori doveli do apsurda i utoliko mi je ova nagrada draža.

Ovogodišnji dobitnik Žičke hrisovulje poručio je u svojoj besedi:

Hor dece koji viče za mnom ‘Pesnik, Pesnik’, ne bi li me ismejala, svaki put dok traktorom prolazim pored škole, čini da se u tom času osećam srećno. Ova velika književna nagrada verovatno će učiniti da mnoge obesmišljene periode svog života posmatram drugačije. Neću moći da kažem ‘sve ono što je jednom prošlo kroz moj život sada peva moju himnu’ – parafraza stiha Radovana Pavlovskog, ali ću smeti sa više pouzdanja da kažem da sam svoj nadimak s pravom zaslužio.

Pišući poeziju i obrađujući zemlju od koje živim pokušavam, kao ogromna većina ljudi u ovoj zemlji, da izađem iz zadatih koordinata ličnog i kolektivnog udesa. Svaki put kada zaboravimo da nam je data sloboda izbora, istog trena zaboravljamo i da nam je dato pravo na iskupljenje. Verujem da svoj vek nećemo protraćiti kao Kafkin junak čekajući ispred otvorenih vrata. Vrata su zatvorena, potrebno je samo da pokucamo.

Radu Tanasijevću Žičku hrisovulju uručio je zamenik gradonačelnika Vukman Rakočević, koji je istakao:

Čestitam Vam u ime Grada ovu važnu književnu nagradu i čestitam žiriju koji se. Ova nagrada i ovaj sveti dan i ovo sveto mesto na kojem Vam se ona dodeljuje, obavezuju i Vas i sve nas. Vas da nastavite da u poeziji plodite, kao i do sada, a nas da je poštujemo i uvažavamo. Neko Vam je podsticajno i srećno.

U ulozi moderatora Miloš Milišić je pomenuo gotovo neizostavan biografski podatak i o Radu Tanasijeviću: da se bavi i da živi od zemljoradnje. Uz duhovit komentar „pitam se ponekad zašto za one druge koji se ne bave time, ne piše – ne bavi se zemljoradnjom“,  Milišić je istakao da je uočljivo u Tanasijevićevom stvaralačkom postupku da je zemljodelac:

Posejani stihovi su mu oplavljeni, okopani, zaliveni… Nigde travke ni korova među redovima Tanasijevićeve pesničke njive i bašte. Njegov pesnički, kao i kukuruzov klip, zreo je i, u bilo koje doba godine, stasao za branje i ambar… Ako se dobro sećam, i Andrić je jednom, negde, zapisao poori, posej, požnji, poljuljaj decu i u tome će život proći.

Na kraju svečanosti protojerej-stavrofor Ljubinko Kostić poručio je dobitniku da je Bog sa njim, očigledno, „imao dobar plan“:

– Od rođenja i krštenja, kada ste na kumovskim rukama gledali u večnost, a od tada večnost gleda u vas, širili ste sa kućnog praga svoj vidik zagledani u prirodu raščitavajući njenu tajnu. Iz tog najprisnijeg dodira i životnog kontakta sa prirodom nastalo je vaše bogato poetsko stvaralaštvo. Stvari koje Vas okružuju upravo Vašom poezijom dobijaju dušu. Sa Vama zajedno, verujem da Bog crvenom stolarskom olovkom upisuje sva vaša dobra dela u jednu debelu knjigu jer, zaista, Vaša poezija je reč koja svetli i reč koja grli.

Prvi put od osnivanja nagradem, ove godine uz Žičku hrisovulju ide i novčani deo koji je Željko Kosovac, direktor kraljevačke Filijale „Dunav osiguranja“ uručio dobitniku.

O poeziji Rada Tanasijevića govorio je i akademik Milosav Tešić, pesnik, dok je glumac Nebojša Dugalić kazivao Tanasijevićeve stihove.

U muzičkom delu programa nastupio je sastav Heruvimi.

O DOBITNIKU

Rade Tanasijević je rođen 20. aprila 1962. godine u Draževcu kod Obrenovca, gde i danas živi od zemljoradnje. Objavio je knjige pesama Potpor, Zimske pesme, U zemaljskoj slavi i sjaju, Klimatske promene, Nestajanje, izabrane i nove pesme, Salon odbijenih i Stvari oko mene ubrzano stare, izabrane i nove pesme, u izdanju kraljevačke Povelje, kao i knjigu proze Priče ćutalice, knjige za decu Kiflice s makom, Jastuk od memorijske pene, Uvod u njivu i Šazbuka. Saradnik je emisije Radio-Beograda „Dobro jutro, deco“.

Dobitnik je Nolitove nagrade za poeziju, Nagrade Radio-Beograda 1 za kratku priču za najmlađe Dobro jutro, deco, pesničke nagrade „Srboljub Mitić“, nagrade „Gordana Brajović“, Nagrade grada Niša za književnost za decu i mlade.

 M. M. D.