uređuje: Dragan Bajović
Kod Pekića stvari su skoro uvek višeznačne i sve je spojeno u jedno nerazmrsivo klupko, kojem običan čovek ne može sagledati ni kraja ni početka, a u koje bude upleten najčešće protiv svoje volje
Ove nedelje preporučujemo roman Vreme čuda, Borislava Pekića, jednog od najznačajnijih srpskih romansijera. Objavljen je davne 1965. godine i zajedno sa romanom Bašta, pepeo Danila Kiša, koji je objavljen iste godine, pravi vidan preokret na poetičkoj mapi pripovedne umetnosti na srpskom jeziku.
Vreme čuda, koje je sam Pekić označio kao „povest“, čine dve celine – Vreme čuda i Vreme umiranja. Ono što je zajedničko ovim celinama jeste specifičan pristup sadržinskim i kompozicionim odlikama nekih biblijskih priča. Česti su citati i parafraze biblijskog teksta. Međutim, ova formalna srodnost apokrifnog je tipa, jer skriva, lažno predstavlja pravo značenje teksta koji je u sporu sa pravovernom hrišćanskom dogmom.
U samom naslovu skrenuta je pažnja na centralni motiv dela – čudo. To nije slučajno. Mnogi su se veliki mislioci slagali u jednom – čudo je ono koje veru materijalizuje, nešto potpuno konkretno iz sfere duhovnog, opredmećuje. Smisao čuda jeste podražavanje vere i nijedno se u Bibliji ne dešava tek tako.
To je ono što Pekićev pripovedač Isusu u ovom delu ne osporava. Čuda se zaista odigravaju – voda se pretvorila u vino, slepi je progledao, Lazar je vaskrsnuo… Ali naše se iščekivanje izneverava u tome što nijedno od njih ne dovodi do zadovoljenja onoga nad kojim je izvršeno, pre bi se moglo reći da oni čuda koja su nad njima izvršena, trpe.
Čineći da se nijedno od čuda ne dešava zarad čoveka već isključivo zarad same vere, dolazi se do zaključka da su ljudi postali samo sredstvo za ostvarenje različitih ideoloških ciljeva…
Pripovedanje u Vremenu čuda je poput palimpsesta, ispod teksta Pekićeve priče se jasno, sa dovoljno određenosti, naslućuje biblijska priča, mada su i sama zbivanja raspoređena tako da se poruka menja.
Kod Pekića stvari su skoro uvek višeznačne; ne vodi se u ovom romanu samo dijalog sa Biblijom. Polemiše u ovom delu pisac i sa politikom, ekonomijom, moralom, tradicijom i inovacijom, sa stilom epohe. Sve je to spojeno u jedno nerazmrsivo klupko, kojem običan čovek ne može sagledati ni kraja ni početka, a u koje bude upleten najčešće protiv svoje volje.
Sam pisac isticao je da je on religiozan oduvek bio. Njegov jedini problem, iz kojeg je proistekla, kako on piše, ta nesrećna knjiga Vreme čuda, jeste njegovo gnostičko shvatanje. Njegov problem sa religijom, nikada nije bio njegov problem sa Bogom.
Ivana Hrenko,
bibliotekarka u NB „Stefan Prvovenčani“