Kada je pre 11 godina, presudom Okružnog suda u Beogradu, obnarodovano da, po Zakonu o denacionalizaciji i rehabilitaciji, Miljko Petrović Riža nije izdajnik države i narodni neprijatelj, bila je to pobeda u kojoj je, prema rečima Rižinih potomaka, „konačno oborena laž u koju su uvijali njegovo ime decenijama“.
– To je bolelo mnogo više od materijalnih stvari – rekla je tada Miljkova unuka Marijana Nešović, koja je svojoj štampariji u Kraljevu dala ime po nadimku svog dede.
Rešenje o rehabilitaciji doneto je na osnovu zahteva Dragutina Petrovića, Miljkovog sina. Pravnički šturo, u rešenju se konstatuje da je presuda komunističkog suda od 2. juna 1945. godine, doneta po ekspresnom postupku, svega dve sedmice po zvaničnom okončanju Drugog svetskog rata – ništavna, a Miljko Petrović Riža, rođen 1902. godine u selu Dragosinjci, od oca Ignjata i majke Jelke (rođene Milašinović) – smatra se neosuđivanim.
Na tu rečenicu, potomci Miljka Petrovića Riže čekali su duže od 60 godina, a šta su za to vreme preživeli, nakon što je ovom kraljevačkom industrijalcu oteta imovina, znaju oni koji su na pravdu čekali sve te godine: Miljkova supruga Stevka, deca – Verica (1925), Dragutin (1927), Zorica (1935) i Milomir (1932), koji nije dočekao očevu rehabilitaciju, jer je umro 2005. godine.
– Kada su tati konfiskovali imovinu, oduzeli su nam doslovce sve. I prijatelje i rodbinu. Kao što to obično biva, nestali su preko noći zajedno sa bogatstvom – zapisala je u svojim sećanjima u knjizi „Čovek zvani Riža“, njegova kćerka Zorica.
Godinama su Rižini potomci, od ljudi koje su sretali, slušali lepe reči i priče vezane za Miljka Petrovića Rižu Govorili su ljudi setno i sa puno poštovanja o tome kako im je pomagao Riža, predratni industrijalac i narodni poslanik, koji je verovatno bio jedan od najbogatijih ljudi u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Ništa od tog bogatstva: šumsko-industrijsko preduzeće sa nekoliko strugara, srpske železnice, dva hotela, brojni dućani, nekoliko vila i porodičnih kuća sa zemljištem, nije ostalo u vlasništvu porodice Petrović. Komunističke vlasti osudile su Rižu za navodnu izdaju, zato što je preduzeće radilo sve vreme rata, pe je on sedam godina posle rata proveo u zatvoru iz kojeg je izašao 1952. godine.
U završnom delu obrazloženja rešenja o Rižinoj rehabilitaciji se navodi:
„Sada pokojni Petrović Miljko nije bio komunista, ali nije bio ni saradnik okupatora. Bio je imućni Srbin građanske političke orijentacije, industrijalac – vlasnik šumskog industrijskog preduzeća u Kraljevu od pre Drugog svetskog rata. Preduzeće je, kao i gotovo sva druga preduzeća u okupiranoj Evropi, nastavilo rad i tokom okupacije, jer njegov vlasnik drugog izbora nije imao. Prestati sa radom preduzeća značilo bi dovesti u pitanje sopstveni život i život svoje porodice, sa sigurnim istovetnim krajnjim ishodom – nastavkom rada preduzeća. U takvim okolnostima Petrović Miljko je činio ono što je bilo moguće. Određeni pogoni nisu radili izvesno vreme, pojedini uređaji su oštećeni, a zaposlenim radnicima su plaćane nadnice veće nego u drugim preduzećima i besplatno deljene životne namirnice. Osim toga, u preduzeću su zapošljavana i lica iz Kraljeva i okolnih sela koja nisu radila, ali su na taj način spasavana od deportacije u Borski rudnik. Osim toga, siromašne stanovnike je pomagao novcem, namirnicama ili građom potrebnom za obnovu porušenih, odnosno oštećenih kuća .
Presuda je, prema mišljenju ovog suda, doneta u revolucionarnom zanosu razvlašćenja predratne ,,buržoazije” kojoj je pripadao i sada pokojni Petrović Miljko, politički i ideološki motivisana sa ciljem oduzimanja imovine u korist države kao ekonomske osnove nove narodne prirode“.
„Pola grada bilo je njegovo“
Zanimljiva je priča kako je Petrović, bez obrazovanja i škole, postao poštovan graditelj i uvažen konstruktor i kako je uopšte došao do tolikog kapitala, da je, kao što se govorilo – „pola Kraljeva bilo njegovo“?
Podaci o životu i radu Miljka Petrovića Riže veoma su oskudni, a na osnovu sećanja njegove kćerke Zorice M. Petrović, Miljko je bio ličnost koja je objedinjavala sve najvažnije osobine neophodne za uspon u svetu srpskog preduzetništva između dva svetska rata.
Imao je samo 19 godina kada se oženio dve godine mlađom Stevkom Kamidžorac, a kada su sujeverni otac i braća, zbog poslova koji nikako nisu išli, optužili snaju za „baksuzluk“, napustio je porodičnu zajednicu i započeo samostalan posao. Kao radnik-rabadžija u prilično zapuštenoj strugari tadašnjeg kraljevačkog bogataša, kasnije i senatora Petra Bogavca, odlučuje da strugaru otkupi na rate, a sam Bogavac je Miljku još i pozajmio nešto novca kako bi mogao da počne da radi.
Radio je, kažu, i po 20 sati dnevno, vraćao pozajmice i kredite u roku, a onda se ponovo zaduživao šireći posao obrade sirovog drveta, a prelomni trenutak u njegovom poslovanju na putu do bogatog i uglednog čoveka bio je uspostavljanje poslovnih veza sa izvesnim grčkim trgovcem Dimom, koji je otkupljivao svu građu proizvedenu na pomenutoj strugari. Miljko je posao proširio gradnjom novih strugara na ogromnim šumskim kompleksima Goča i Čemerna. Uspeo je da reši i glavni problem kod eksploatacije šuma: transport građe i drveta iz nepristupačnih predela. Originalno rešenje, po kome je postao poznat i koje mu je obezbedilo nadimak, sastojalo se u izgradnji tzv. vodene riže, kojom je, koristeći snagu vode, prebacivao drvo i građu do železničke stanice. Bila je to riskantna i skupa investicija, ali je omogućavala lak, brz i jeftin transport drva, pa je i cena građe bila znatno niža, što je Petroviću davalo monopolski položaj na tržištu.
Širio je posao, kupovao placeve i zgrade, šumske komplekse i njive. Rasla je i njegova porodica, ali je Miljko Petrović, i pored velikog bogatstva, živeo relativno skromno, zahtevajući to i od svoje četvoro dece (dve kćerke i dva sina). Na jednom, ipak, nije štedeo: smatrajući da to što nije obrazovan (imao je svega dva razreda osnovne škole) predstavlja veliki hendikep, zahtevao je da njegova deca dobiju dobro obrazovanje, pa su pohađali privatne časove nemačkog i francuskog jezika, kao i časove klavira. Posedovao je Riža mnoge bankarske akkcije, imao u svom vlasništvu, osim preduzeća i 15-ak kuća, dva hotela („Nacional“ i „Jugoslavija“), tri lokala u glavnoj ulici i plac od dva hektara u strogom centru Kraljeva. Pred samo izbijanje rata podigao je i modernu strugaru na parni pogon. Po svedočenju samih radnika, Riža je rad bogato nagrađivao, a nadnice kod njega bile su i do tri puta veće nego kod drugih gazda, tako da se to pročulo širom Kraljevine, pa su posao u Velikoj industriji građe i drveta za gorivo Miljko Petrović Riža, našli čak i mladići iz Like. Na vrhuncu moći Riža je, kažu, imao oko 3.000 radnika. Koliko je posao sa građom bio unosan dovoljno govori podatak, po svedočenju njegove kćerke Zorice, da je tada bilo moguće da se u jednom danu preveze oko hiljadu kubika drva, čija je vrednost oko 200.000 dinara. Čista dnevna dobit za ,,gazda Rižu” iznosila je 22.000 dinara. Ako se, u to vreme, za te pare mogla kupiti kuća od 90 kvadrata ili dobra kola, lako je shvatiti kakav je to kapital bio.
Istorije Gočke – “Rižine” pruge
Prugu je sagradila Austro-Ugarska vojska 1917. godine za prevoz drvene građe do strugare u Kraljevu. Posle rata 1918. godine pruga je potpala pod nadležnost Ministarstva saobraćaja, jer je građa sa Goča bila prevashodno namenjena za izradu materijala za obnovu i izgradnju železničkih pruga kao i za pragove. Saobraćaj na njoj su vršile državne železnice, ali nije bila otvorena za javni saobraćaj. Zato je nećete naći ni u jednom redu vožnje, iako su na njoj voženi i putnici. Tridesetih godina XX veka, zbog ekonomske krize znatno se smanjuje potreba železnice za ovom građom, pa ona postaje nerentabilna za nju. Tada se čak predlagalo da se ona demontira.
Srećom, umesto toga prelazi u nadležnost Ministarstva šuma i ruda, koje daje pod zakup kraljevačkom industrijalcu Miljku Petroviću Riži, koji je imao veliku pilanu u Kraljevu. On je prugu temeljno popravio, proširio vozni park i dogradio neke krakove pruge. Zato se ova železnica u Kraljevu i dan danas pamti kao “Rižina” pruga.
Riža – sirotinjska majka
Poslovni uspeh, Miljku Petroviću je otvorio i vrata politike. Na opštinskim izborima 1936. godine izabran je za predsednika opštine Kameničke, a 1938. je, kao kandidat Jugoslovenske radikalne zajednice, izabran za poslanika. Prema jednoj verziji – u Kraljevu, nije imao dobar izborni rezultat, jer su ga meštani, kako se pretpostavlja, najverovatnije doživljavali kao skorojevića i seoskog gazdu. Prema drugoj: na tim izborima je dobio glasova koliko i svi njegovi protivkandidati zajedno, ali je u politici ostao svega nešto više od godinu dana, pošto je nastao raskol u Radikalnoj stranci. Pred početak Drugog svetskog rata, Riža je, kažu, imao dvoja kola: ,,opel admiral” i kabriolet ,,opel kapiten”. Treći auto u Kraljevu imala je još samo Fabrici vagona. U to vreme, čak polovinu prihoda od poreza na promet kraljevačkom budžetu donosila je – Rižina firma…
U aprilu 1941. godine, Nemci su ga proglasili masonom i jednim od organizatora napada na Kraljevo, kao taoca držali njegovu suprugu, konfiskovali mu celokupnu nepokretnu imovinu. Zahvaljujući delom srećnim okolnostima, ali i predratnim političkim vezama, Riža je oslobođen, a imovina mu je vraćena. Posle odmazde Nemaca zbog napada na Kraljevo, mnoge porodice ostale su bez hranitelja. Za sve veće praznike – Uskrs, Božić, Riža je za siromašne građane svih opština sreza Žičkog davao besplatno po vagon žita, kao i najneophodnije namirnice – brašno, šećer, mast, a najugroženijima i novčanu pomoć. Odvajao je, naravno, i drva za ogrev i delio narodu, pa ga je narod prozvao sirotinjskom majkom.
U jesen 1944. godine, radost zbog oslobođenja Kraljeva zamenio je strah. Jugoslovenski komunisti, ni u ratu a ni posle njega, nisu razvlašćivali gra|anstvo u otvorenom klasnom obračunu, već pod plaštom „borbe protiv ostataka fašizma“. Nova revolucionarna vlast je Miljka Petrovića proglasila za ratnog zločinca i neprijatelja, pa je Riža prve mesece nakon oslobođenja proveo skrivajući se po selima oko Kraljeva, a odlučio da se sam preda tek kada je čuo da su obrazovani narodni sudovi.
Prema nekim podacima, Miljko Petrović Riža je, navodno, 1941. godine spasao iz zatvora u Kraljevu Slobodana Penezića Krcuna, koji mu to nije zaboravio, pa je Petroviću, 1945. godine, umesto Vojnog prekog suda koji je izricao znatno teže kazne, sudio Sud časti. Petrović nikada nije negirao da je imao kontakte s Nemcima, niti je sporno da je preduzeće, iako s minimalnim kapacitetom, radilo pod okupacijom. Insistirao je, međutim, da je dobar deo zarade odlazio kao pomoć brojnim siromašnim stanovnicima Kraljeva i okoline, što su svojim pisanim uverenjima i izjavama (bilo ih je na desetine) posvedočili, kako lokalni organi vlasti, tako i pojedinci i grupe ljudi na suđenju 2. juna 1945. godine.
Jedan broj broj radnika Petrović je fiktivno zaposlio, kako ne bi morali da odlaze na prinudni rad u Borski rudnik. Ipak, osuđen je tada na trajan gubitak srpske nacionalne časti, uključujući tu i gubitak građanske časti, na sedam godina teškog prisilnog rada i na konfiskaciju celokupne imovine. Ostavili su mu: „nekoliko viljušaka i kašika, tri plehana tanjira u vrednosti 20 dinara, jedan astal prost kuhinjski u vrednosti 50 dinara i jedan gvozdeni krevet sa madracem”…
„Bolje je nepravdu trpeti, nego je sam činiti“
Kada je odrobijao deo kazne, Riža je, verujući u svoju snagu i sposobnost, pokušao da obnovi nešto od poslova, ali vlast mu nije dozvoljavala da zaradi. Preuzimali su sve što bi započeo, a kada je 1968. godine preminuo, njegovi naslednici shvatili su da i ne znaju kolikom imovinom je raspolagao. Ostao je, doduše, spisak najkrupnijih stavki, koje je on, za sebe, sačinio u svom stilu::
,,Petnaest stambenih kuća u Kraljevu, hotel ,,Nacional” (koji je opština prodala Fabrici ,,Magnohrom” za oko 38 miliona dinara) i pola hotela ,,Jugoslavija” sa današnjim bioskopom ,,Sutjeska”; tri lokala u glavnoj ulici u kojima su se nalazile trgovinske radnje; strugara sa tri mašinska gatara sa potrebnim zgradama i ostalim postrojenjima na placu od dva hektara, u Kraljevu. To je posle konfiskacije preuzeo Drvni kombinat; praznih raznih placeva od dva hektara sa strugarom u centru grada Kraljeva; šumsku prugu ,,Kraljevo – Goč”, dekoviljskog koloseka sa šest lokomotiva i 46 vagona za prevoz građe i drva, kao i sva postrojenja za ovu šumsku industriju; Ložionica sa potrebnim mašinama i alatom za opravku lokomotiva i voznog parka sa placem oko tri hektara u Kraljevu i ostale zgrade i železničke stanice za ovu prugu; imao sam oko 45 posto akcija Privredne banke u Kraljevu, čija se imovina sastoji od više lokala, trgovinskih radnji i velikog šumskog poseda u Bresniku od oko 800 hektara koji uopšte nije sečen; imanje u Ribnici oko pet hektara placeva gde je podignuta kolonija kod Ribničke škole i zgrade sa jednom omanjom kućom do škole; moja je parcela od 63 hektara koja se graniči sa južne strane sa vojnim kasarnama u Ribnici. Ova parcela je konfiskovana ili nacionalizovana kao svojina Ilije Mihajlovića iz Beograda i Šumadinske banke u Beogradu. To sam imanje, ustvari, kupio od Ilije Mihajlovića. Vrednost toga imanja je velika, jer svuda oko te parcele privatnici prodaju placeve od 800 do 1.000 po kvadratu; na Goču šumske železnice, gde sam imao eksploataciju šume, imao sam vodenu rižu u dužini oko 15 km za prenos drvnog materijala iz sliva iz Gvozdačke reke do železničke pruge u Sokolji, kao i Brenzberg za prevoz balvana i ostale građe iz sliva Gvozdačke reke kod Dobre vode na šlus železničke pruge u Sokolji, i ostali razni potrebni putevi za transport građe, kao i ostala potrebna postrojenja: magacini, zgrade, barake i drugo; na Gvozdenoj reci u Goču imao sam dve strugare, jednu sam kupio od Mika Kalajdžića: mašinski gatar sa vodenim pogonima na turbinu, a drugi primitivni gatar se nalazio u Beloj reci na vodeni pogon; na dan oslobođenja imao sam oko 40.000 kubika ogrevnog drveta i građe, delimično izvučene do vodene riže i železničke pruge u Sokolji. U Bogutovcu do same železničke stanice imao sam kafanu i jednu kuću za stanovanje; u Dobrim stranama konfiskovana mi je vodena riža Dobre strane – Risovac i jedna omanja zgrada za manipulaciju. Dužina riže Dobre strane – Risovac je oko 17 km. Ova vodena riža imala je godišnji prenos drvnog materijala oko 90 do 100.000 kubika; imao sam još u Risovcu pored vodene riže, puteve i suve riže za dovoz drvnog materijala do strugare i vodene riže: u Risovcu sam imao strugaru sa mašinskim gatarom na vodeni pogon preko Peltonove turbine, kao i ostala postrojenja za ovu šumsku industriju: moja je i hidroelektrana ,,Sokolja” snage 1.000 KS”.Miljko Petrović Riža, tašta Milunka, svastika Stanimirka i deca Dragutin, Verica i Milomir
Porodica Miljka Petrovića nije bila pogođena samo osudom oca, konfiskovanjem imovine i ostajanjem bez hranitelja, već im se dogodilo još nekoliko dramatičnih događaja. Miljkov sin Dragutin je bio osuđen na godinu i po dana zatvora zbog organizovanja bekstva iz Jugoslovenske armije i za neprijateljsku propagandu, a kćerka Verica je, zbog organizovanja ilegalne antikomunističke organizacije, bila osuđena na pet godina lišenja slobode s prinudnim radom. Miljkova supruga Stevka njemu je nosila pakete u rudnik kamenog uglja Jarando (Raška), kćerki u Požarevac, a sinu u Zabelu. Zbog teške materijalne situacije izdržavala se heklanjem i radeći kao čistačica u bivšoj fabrici svog muža, gde su je žene svakodnevno vređale.
Miljko Petrović je pokušavao, do kraja života, da dobije pomilovanje i da mu se poništi pomenuta osuda, kako bi „mogao da se uvrsti u časne i poštene građane i kako bi mogao da traži priznanje radnog staža“. Nije uspeo. Kažu da je često govorio kako je „bolje trpeti nepravdu, nego je drugom činiti“. Možda je u toj misli, ko zna, bio spakovan čitav jedan ljudski život. Pravdu, ali ne i povraćaj imovine su, osim sina Milomira, 2006. godine dočekala Rižina deca i unuci. A njegov je život, možda, morao da bude dokaz da su mnoge zablude nastale iz istina koje su ljudi spremni lako da zloupotrebe.
M. M. D.
. Ako tražiš opravdanje za zločine,otimačinu, nepravedna suđenja na pogrešnom si mestu. To je moglo dok se zataškavalo a sad mora sve na videlo! Kad tad ili da čekamo da poumru direkti potomci ubica i lopova tkz oslobodioci!
. Uvek je bilo a posvemu sudeći i biće, da svakoj vlasti, pa i ovoj današnjoj, smetaju pošteni i sposobni ljudi, smetaju im svi oni koji su sušta suprotnost njihovoj demagogiji i pljačkaškoj politici.
. Pitajte stare Kraljevcane (kojih vise nema ali secanja zive) kako se ginulo za crkavicu i lomila ledja u Rizinim strugarama, svaka cast potomcima sto hoce da ostave lepu sliku o svom pretku ali nije taj Riza bio nimalo naivan a sigurno nije bio nikakav andjeo kakvim ga predstavljate, izbore pred rat nije izgubio zato sto je bio seoski gazda nego zato sto je bio okrutan gazda, da ga po dobru pamte valjda bi se naslo i posle rata ljudi da mu pomognu, nisu ni ti komunisti bili svevideci, ajde molim vas
. [b](Rizina praunuka)
[/b]
Boli…kada citate i kada znate sve to,a nista ne mozete da uradite..Ostala je uspomena na naseg zacetnika,i glavnog “krivca” sto se danas 4-a generacija njegovih praunukabavi istom ili slicnom delatnoscu… Nepravduje lakse trpeti,ali svaka nada umire poslednja..
. Tužno je kako su sudili ,otimali od sopstvenog naroda i streljali one koji su bili pametniji od njih . Dakle tvrdnja da je streljano 6000 ima osnov . Nemci streljali 2300 a ostale ,,,drugovi,,. Valjalo bi pokrenuti spiskove ubijenih kao izvršilaca jer nema budućnosti bez suočavanja sa prošlošću.