Praznik rada – udarnički neradno

Proslave 1. maja započinjale su nekada logorskim vatrama i nastavljale se urancima, a kako smo nekada obeležavali ovaj dan, zanimljivo mogu da dočaraju nekadašnje lokalne novine

Čudno je to, jada se ovih dana jedan od Kraljevčana zaposlen u privatnom preduzeću:  „u dane praznika, u Srbiji uglavnom odmaraju oni što plate primaju iz budžeta, oni koji imaju sreće da su deo javnog sektora, ali setite se danas i armije onih (u nekim radnjama, piljarama, pekarama ili mesarama) koji, dok drugi odmaraju, rade kao i svakog drugpog dana“. U privatnim firmama, kaže, odmora ima mnogo manje, jer u većini njih, po ugledu na Evropu, slave se Nova godina, Božić, Uskrs i porodična slava, a i na zapadu je četvrti praznik, kao kod nas Sretenje – obično nacionalnog značaja. Praznik rada na zapadu koriste samo sindikati u pokušaju da skrenu pažnju na sebe i prava radnika.

Ko im je kriv kad ne znaju za bolje – komentariše jedan stariji kolega podsećajući da su se starije generacije, čak i u ono komunističko vreme, svim našim “praznicima” podsmevale stihovima grupe “777” koja je pevala o “aprilskim temama udruženog rada: tri dana rada, četiri dana nerada…”

Ali, da se podsetimo kako smo nekada proslavljali 1. maj.

Svi naši uspesi (1953.)… 

Kad buržoazija može da ima sto svojih praznika, možemo i mi da imamo jedan svoj!” Tako je, istorija kaže, pre više od jednog veka, glasio deo proglasa kojim su organizovani beogradski radnici “pozvali proletarijat Srbije da proslavi dan međunarodne solidarnosti radničke klase”. U međuvremenu, Srbija je od svega gore pomenutog izgubila ponešto: prvo buržoaziju, onda međunarodnu solidarnost, ali je običaj “udarnički neradno” i danas ostao obrazac obeležavanja tog praznika.

Prvog maja 1953. godine, tadašnje“Ibarske novosti” pisale su, između ostalog, kako železničari (tada) Rankovićeva dočekuju Praznik rada sa novim uspesima: „utovar kola izvršen je u prvom tromesečju za 100 procenata, a pretovar kola za 110 odsto, a bilo bi i više da je bilo robe za pretovar”?!

Bila je to godina kada je, pisale su “Ibarske” – “naša Partija izvojevala punu pobedu u borbi sa falsifikatorima socijalizma koji su pokušavali na razne načine – obmanama i zastrašivanjem da nam naškode.” Milioni naših radnih ljudi ponovo su, kako se navodi, “radnih lica, uzdignutih čela i čiste savesti” dokazivali da smo mi “možda jedini narod na svetu koji potpuno slobodno slavi Prvi maj”.     

Radnička klasa još odoleva (1973.)…           

Pred 1. maj 1973. godine “odlučno i uspešno smo se borili protiv antisocijalističkih snaga, bez obzira na to s kojih su neprijateljskih pozicija nastupale“. O naše jedinstvo razbijali su se „svi pokušaji spolja da skrenemo s puta kojim smo pošli i idemo u srećniju budućnost na osnovama samoupravljanja“. Novu snagu jedinstvu dalo je Pismo (baš tako, sa velikim “P”, pišu “Ibarske novosti”) druga Tita i Izvršnog biroa Predsedništva Saveza komunista Jugoslavije…”

Još se podesilo da neki dan ranije u Kraljevo stigne i štafeta mladosti. Ihaj, sreće… “Omladinci, sportisti, poljoprivrednici, radnici… i samo jedna želja da nam još dugo, dugo živi najslavniji sin naših naroda, drug Tito”.

Na udarnom mestu u prvomajskom broju “Ibarskih novosti”: intervju sa  sekretarom Opštinskog komiteta SK Kraljeva. Bila je, očigledno, i tada prisutna “borba protiv kriminala protiv koga je povedena odlučnija akcija u primeni preventivnih mera, jer se videlo da su ljudi skloni da putem malverzacija dođu do sredstava na štetu društva”. Aktuelne su bile “škole samoupravljača” i “marksistički kružoci”, a sve sa ciljem da se “ne samo učenički, već i nastavnički sastav bave marksizmom kao naukom i ideologijom radničke klase”. Bilo je i neposlušnih prosvetnih radnika, ali gospodin sekretar SK odgovara da “nastavnik čije opredeljenje nije u skladu sa našom socijalističkom samoupravljačkom ideologijom – ne može biti vaspitač mladih generacija”.

U prazničnom izdanju “Ibarskih” još i razgovori sa radnicima na radnim mestima: po jedan železničar, kvalifikovani (KV) kovač, milicioner i zemljoradnik, a tu je i KV radnica “Jasena” kojoj je praznik rada “veseliji uz radničke amandmane”.

Teškoće, uštede i nestašice (1982.) …

Da ne ide “kao po loju” jasno je već iz površnog prelistavanja pretprazničnog broja ”Ibarskih novosti” iz 1982. godine, ali “bez obzira na teškoće, radni ljudi mogu biti zadovoljni postignutim rezultatima”. Bez Tita – ništa, i posle Njega – On. Komunisti se spremaju za Deveti kongres. “Postignuto je epohalno mnogo, ali borba još traje, da i ono što je dobro bude još bolje jer se… od pre dve godine na Praznik rada još više zavetujemo da ćemo nastaviti revolucionarno delo čoveka koji je sav svoj život, sav svoj genij posvetio radniku i njegovoj boljoj budućnosti – drugu Titu.” Međutim… Posle niza godina, zabeležile su “Ibarske novosti”, to je bio prvi prvomajski praznik bez mladih krompirića, paradajza, prasetine, piletine, čokolade za mešenje… Kafe je bilo tek toliko da podmiri deseti deo potreba Kraljevčana, osećala se nestašica deterdženata, mleka. Baš tih dana je, verovali ili ne, u Kidričevoj (danas Dositejeva) ulici broj 12, otvorena prva privatna prodavnica “Voće i povrće” u Kraljevu. A u njoj: narandže, limun, banane (“otkad ih nismo videli u drugim prodavnicama“, kažu “gladne oči” reportera “Ibarskih novosti”)…

U svakom slučaju, Praznik rada 1982. godine obeležen je tradicionalnim urankom i koncertom u Mošinom Gaju, neodvojivo od 4. i 25. maja i u znaku partijskih kongresa “sa trajnom porukom i zavetom naših zbratimljenih radnih ljudi da će i posle Tita biti – Tito.“

Praznik u znaku štrajkova (1992.)…

Kad je prošla još jedna decenija, više ni novine nisu krile:

Obeležavanje praznika rada ove godine će, verovatno, biti najsumornije do sada, u periodu posle Drugog svetskog rata. Tome, svakako, doprinosi i sadašnje širenje ratnih sukoba u zemlji. Za praznično raspoloženje gotovo da niko nema razloga…” (“Ibarske novosti” od 24. aprila 1992. godine)

Zbog nedostatka posla, gubitaka, niskih i neredovnih plata, nezadovoljni su  radnici mnogih kraljevačkih preduzeća i ustanova”, pišu “Ibarske” navodeći da je    “u skladu sa teškom političkom i ekonomskom situacijom planirano da obeležavanje prvomajskih praznika bude skromno, uz prigodan kulturno-umetnički program na glavnom gradskom trgu“. Trgu maršala Tita, koji je potom postao Trg solunskih, a onda srpskih ratnika.

Kao bubreg u loju…

Ovogodišnji Praznik rada našao se kao bubreg u loju između petka i srede. Mnogo je to dokolice. Mnogi zaposleni i svi nezaposleni osetiće potrebu da rade nešto i pre povratka na posao. Ništa ne može tako da razonodi kao malo posla u finom preduzeću, u veselom društvu i sa pristojnom platom. Privilegiju da ne rade imaju samo zaposleni…” Duško Radović napisao je ove redove pre više od tri decenije, a kao da im se ni danas im se – nema šta dodati, ni oduzeti.

M.M.D.

Zanimljivosti vezane za 1. maj

Prva kapitalistička zemlja koja je obeležavala Prvi maj bila je Nemačka u doba Hitlera.  Bivše komunističke zemlje to rade i dalje, a u Italiji i Francuskoj se na ovaj datumorganizuju protesti radnika

Prvi maj je datum kojim se obeležava dobijeno pravo na osam sati rada, osam sati sna i osam sati prava na vlastiti život. Iako su prve asocijacije na praznovanje Prvog maja, međunarodnog praznika rada – roštiljanje, opijanje i lenčarenje, istina je da je povod za obeležavanje ovog datuma koji se slavi od 1889. bio daleko od pomenutih kategorija.

Bio je to praznik kojim su pripadnici i simpatizeri radničkog pokreta, barem u početku, obeležavali sećanje na svoje žrtve koje su pripadnici pokreta podneli kako bi se izborili za veća radna prava.

Ideja potiče iz 1884. kad su vodeći američki sindikati, po ugledu na kanadske drugove, tražili donošenje zakona kojim bi se ustanovilo osmočasovno radno vreme.

Pošto traženi zakon nije stupio na snagu kad je trebalo, do 1. maja 1886, organizovan je masovni štrajk u SAD, koji je u Čikagu poprimio drastične mere kulminirajući krvavim masakrom na Trgu Hejmarket.

Šta se tačno dogodilo, nikad nije detaljno utvrđeno. Prema zvaničnoj verziji, neko je usred protesta bacio bombu na policajce, nakon čega je policija naredila da se štrajkači raziđu.

Usledila je do tada neviđena pucnjava. Bomba je na mestu ubila jednog policajca, ukupno ih je stradalo osam, a broj poginulih radnika nikada nije objavljen.

Sve se dogodilo za neverovatnih pet minuta: sedam radnika je nakon protesta osuđeno na smrt, a suđenje koje je usledilo okarakterisano je svojevremeno kao “najveći podbačaj američkog pravosuđa”.

Procesuirani su uglavnom nemački anarhisti i organizatori radničke borbe, među kojima je tražena i osoba koja je na Trgu bacila bombu. Tužioci su ubrzo priznali da nijedan od okrivljenih nije bacio bombu. Misteriozni bombaš nikada nije otkriven, a radnici su pretpostavili da iza cele “ujdurme” stoje poslodavci. Jedna od najpopularnijih teza iz tog vremena bila je da je bombu bacio ili neki od policajaca ili neko od posloavaca, kako bi se štrajkači prikazali u što lošijem svetlu i miniralo delovanje radničkog pokreta.