piše Tata Duki
Možda više ne gradim čelične i betonske mostove, ali stvaram one drugačije, ne manje vredne, a nekom najvažnije, najdraže, intimne, ljudske, emotivne…
Mostova, ima raznih, velikih, malih, betonskih, čeličnih, pešačkih, zubnih… ma kakvih hoćete. Ali, da li ste ikada razmislili o samoj suštini mostova, zašto su nastali, ko je počeo da ih pravi i zašto?
Da li su mostovi rezultat samo radoznalosti, zavisti (trava je uvek zelenija sa one strane), potreba da se ode tamo, preko, da bi se … šta god… ili nečeg sasvim drugog…
Uvek su bili na mestima gde je bilo najlakše i najjednostavnije da se stvore, od običnog debla preko potoka, do veličanstvenih građevina koje se pružaju stotinama ili hiljadama metara u dužinu, otelotvoravajući običnu ljudsku želju za kontaktom…
I nije ni bitno kakav je ili koliki je, bitno je ono što omogućava, ono zbog čega je tu, bitan je zbog ljudi koji će njime ići, makar samo da pređu na onu stranu, ako ni zbog cega drugog…
Kao građevinac, učestvovao sam na izgradnji nekolicine, zaveden željom koju mi je otac (isto građevinac) ostavio, da stvorim nešto što spaja ljude, sšo im olakšava prelaz, susret, kontakt…
I kad su došla loša vremena, nažalost, morao sam da, u potrazi za egzistencijom, ceo taj posao ostavim…žaleći što iza mene neće ostati još neki most, negde…makar ćuprija preko potoka kojom će seljaci preterati stoku na drugu stranu, do pašnjaka…
Davno, u jednom dečjem časopisu je bio neki nazovi test, koji je trebalo da odredi potencijal, sudbinu, znamenje budućeg mi zivota…
I kao rezultat, dobio sam mostove… i dugo sam mislio da su mostovi, tj.gradnja istih, moja sudbina…koja je počela da se ispunjava kad sam završio škole i zaposlio se u firmi koja je već u imenu imala potpuno nedvosmisleno objašnjenje šta je to što radi i čime se bavi…
Ali.. kao što rekoh, putevi su me odveli nekuda na drugu stranu, daleko od čelika, konstrukcija, temelja i velelepnih lukova elegantno izvijenih nad kanjonima, čelicnih i betonskih skokova uhvaćenih u vremenu, kako se lenjo i nadmoćno pružaju nad nekad mirnim i tihim, nekad divljim i zapenušanim vodama…
I žalio sam što nisam među tim ljudima koji stvaraju te fizičke i metafizičke spojeve, koji jednim potezom pobeđuju prirodne granice, a sa druge strane, pomažu toj istoj prirodi da sve te granice prevaziđe…
Žalio sam, sve dok mi jedna prijateljica nije otvorila oči…
Ustvari, zvala me da mi zahvali što sam je upoznao sa jednim mojim prijateljem, da mi javi kako je sretna, kako evo već slave tri meseca kako su zajedno, kako planiraju život, kako… svega toga ne bi bilo da ih ja nisam, kao nekim MOSTOM, sastavio…
I eto, dete im je već na velikim školama, a ja od tada ne žalim vise…barem ne onoliko koliko sam žalio…
Shvatio sam tada, da sam na ovaj ili onaj način stvorio gomilu takvih nekakvih mostova, koji su nekome pomogli da stigne na neku drugu stranu, da stigne do nekoga (ili nečega) što im u jednom trenutku nije bilo dostupno…
Neki od tih mostova su ostali daleko iza mene, sa nekima od tih ljudi već davno nisam u kontaktu, ali do mene stignu ponekad informacije da ti mostovi još drže, da te neke veze još postoje… i bude mi drago…
Možda više ne gradim čelične i betonske mostove, ali se sudbina postarala da stvaram ove, drugačije, ne manje vredne, možda ne od nekog svetskog značaja, ali nekom najvažnije, najdraže, intimne, ljudske, emotivne…
A ti su mostovi, barem mislim, nekada bitniji i potrebniji od onih metalnih čudovišta što preskaču ponore…
I, u poslednje vreme, kad god se latim telefona, da pozovem nekog ko može da pomogne nekom drugom, znam da je još jedan mostić, ćuprijica tek, stvorena kako bi neko prešao na drugu stranu …
foto: Pixabay