POZORIŠTE BRIŠE GRANICE

iz Atine piše Vanja Petrović

Kraljevčanka, koja u Grčkoj živi skoro dve decenije, o predstavi “Kovači” srpskog autora Miloša Nikolića, igranoj u Atini i brisanju razlika između ljudi i naroda

Naša planeta Zemlja nema granica, osim naravno onih prirodnih, sve ostale prepreke i granice napravili su ljudi. A ljudi ko ljudi, priučeni o značaju rođenja na određenoj geografskoj poziciji, vrludaju u sumanutim ograničenjima nacionalizma i rasne prevlasti.

Rođena sam se na teritoriji Srbije, koja je tada bila deo SFRJ, a onda je u već mom dobrovoljnom izgnanstvu iz domovine, postala Srbija i Crna Gora, a onda samo Srbija. Zato ne treba niko da mi zameri što nisam načisto kako mi se geografski zemlja rođenja sada zove, jer su neki ljudi krajali i prekrajali nevidljive linije oko ljudi, kuća, solitera i njiva…

U Grčkoj sam skoro dvadeset godina. Volim ovu zemlju, volim njenu nedoteranu lepotu, pomešane mirise mora, bosiljka i girosa, volim starogrčku kulturu, istoriju, mitologiju, sve grčko mi je blisko…

Volim ja i Srbiju, volim sve u njoj, svaku planinu, jezero, reku, livadu… volim i nekoliko ljudi, zaista ih volim, ali volim ih na isti način kao što volim par ljudi iz Grčke, Slovenije ili Nemačke. Ne zanima me odakle su Ljudi ako mi pašu i osetim ih kao svoje. Neka mi oprosti Srbija što je ne volim ostrašćeno i fanatično.

Ali, volim Srbiju kada se ukrsti sa Grčkom, i negde se udenu kao upredene magične niti. Volim da osetim tu dobro poznatu starogrčku mističnost upletenost u divlju balkansku gordost i rušenje poslednjih prirodnih granica – stapanje utapanjem u bezgraničnu umetnost. I onda sve postane više nego jasno i, čak i ako je izrečeno na nematernjem jeziku, nestane i ta poslednja barijera i samo se čuje smisao.

Na sceni atinskog pozorišta “Aggelon Vima” (Anđeoski koraci) održana je u petak 1. oktobra premijera predstave “Kovači” Miloša Nikolića, u režiji Avgustina Remundosa. “Kovači” su drama puna vrcave ironije i sarkazma napisana 1991. godine, a koja za četvrt veka nije ništa izgubila na značaju i aktuelnosti.

Ova balkanska drama napisana na temelju načela antičke tragedije maskirana je u urbanu tragikomiku čiji su akteri Srbin Aca, Nemac Peter i Rus Ivan, učesnici Drugog svetskog rata. Apsurd uverljivo dominira nad realizmom, kao što i svaki rat i svaki nacionalizam vode do apsurda i nedostatka smisla.

Predstava “Kovači”, u kojoj u grčkoj varijanti igraju glumci Ermolas Matheou, Ernestos Vutsinos, Efi Karajani i Avram Papadopulos, igrana je u više od 30 pozorišta u Srbiji, Rumuniji, Slovačkoj, Grčkoj i na Kipru. Sverazumljivo i pitko je bilo na premijeri srpskog dramskog dela u izvođenju grčkih umetnika na grčkom jeziku. Ono što mi je ostalo usečeno u pamćenje su jasni zvuci udaraca čekića po tocilu, sinkope i trileri srpsko-nemačko-ruskog trija. Još uvek čujem rastapanje metalnih reči u milozvuk opravdanja i praštanja čoveka prema čoveku. Jer, prestaje da bude važno njihovo poreklo ili pripadnost jednom narodu. Narod je, pre svega prvo narod, ljudski rod, a tek onda sve ostalo.

Miloš Nikolić je rođen 13. juna 1939. u Kosovu Polju. Osnovnu školu završio u Banatskom Aranđelovu, Gimnaziju u Pančevu, Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju, odsek Dramaturgije, u Beogradu.