piše Tata Duki
Majstorica je znala da nema mnogo vremena, ali nije želela da dozvoli ovoj šmizli da je prozre; ispod finoće i prisnosti, obe su znale da je ona druga opasna zmija i da se u ovoj igri jednom greši
Sa torbom punom para, majstor je lako našao prostor. Iz svoje stare firme je pokupio onoliko majstora koliko je mogao i samo par dana kasnij, kamioni su počeli da dovoze table lima i mašine. U radionici se radilo punom parom, limovi su se sekli, savijali, oblikovali i slagali na gomilu.
U blizini je našao i stan, kod jedne starije žene, tu je preselio ženu i u jednoj sobi napravio kancelariju.
Posla je bilo mnogo i on je od jutra do večeri bio ili na gradilištu, ili u kancelariji.
Njegova žena je bila srećna, išla je po radnjama, kupovala materijale i šila sebi i njemu suknje, komplete, odela… a on je najsrećniji bio u svojim starim odrpanim pantalonama i jakni…
Svakog dana je odlazila do bolnice da se raspita o Švabinom zdravlju i jednog dana je naletela na glavnu sestru, kojoj je rekla da je ona majka malog bolesnika. Ova je začuđeno pogledala i rekla da ona zna Švabinu majku…
Objasnila joj je da je sad ona zvanično detetova majka, da su ona i muž usvojili Švabu, pošto će mu tako biti bolje…
Sestra je otćutala osećajući da se tu nešto mutno dešava.
Kad je majstorica otišla, sestra je sa doktorom imala jedan duži razgovor. Rekla mu je da tu nešto nije u redu, da sad kad mu je majka najzad dobro, nema potrebe da dečak bude dat nekom na usvajanje i da misli da to ima veze sa onim oficirom koji je doveo dete.
Doktor joj je obećao da će se raspitati i da će to pokušati da istera na čistac.
Majstorica je posle razgovora sa glavnom sestrom bila vrlo zabrinuta. Ako se sad pojavi njegova majka i zatraži da Švaba bude sa njom, može se desiti da major povuče svoju reč, da izgube posao, i onda će morati da se vrate u onu šupu… što nikako nije želela da se desi.
Dopadalo joj se novo stanje. Išla je kod svojih starih prijateljica koje su je sažaljevale kad su videle za koga se udala, tek da im pokaže ko je ona. Hvalila se novim tašnama, cipelama nabavljenim ispod ruke, novom odećom i vrlo joj je prijalo da donese kupovne kolače, pošto više nije imala vremena da se bavi kuvanjem i spremanjem. Ručala je u finim restoranima, a ne više u kafančinama u koje je njen muž još uvek rado svraćao.
Grozila se te njegove navike, ali se i nije mnogo bunila. Imala je ona svoja zadovoljstva, nova, na njih se vrlo lako navikla.
Nije joj bilo potreban neko sa strane, posebno ne neko ko bi mogao da ugrozi sve što sad ima…
Sledeće večeri je uspela da nagovori muža da joj objasni gde je ona kuća u kojoj se sve desilo. Rekla je da želi da se zahvali tim ljudima što su se tako dobro pobrinuli za dete. Njemu, preumornom i sa ispijenih par rakija nije padalo na pamet da se sa njom razjašnjava. Objasnio joj je samo da bi je skinuo sa dnevnog reda i otišao da spava.
Rano ujutru je otišla do generalove kuće, stražaru objasnila ko je i zašto želi da vidi drugaricu…
Uvedena je u veliku kuću, poslužena kafom i kolačima, a onda je došla drugarica generalica i sela kraj nje.
Lepu gospođu je brzo obrlatila odglumljenom zahvalnošću, informacijama da se dečko lepo oporavlja i da će sve biti u redu… eto, desilo se, pa prošlo.. sasvim usput, zamolila je i za adresu majorove gospođe, kako bi i njoj zahvalila za sve…
Drugarica joj je rekla kako, eto, baš ima sreće, drugarica majorova žena se baš najavila, dolazi na kafu, pa ne mora da ide čak do nje …
Ubrzo se pojavila i ona, i njih tri su provele sledećih par sati u razgovoru o deci, modi, vremenu…
Kad su kretale kući, majorova žena se ponudila da poveze i majstoricu što je ova oberučke prihvatila… to je bila šansa koju je čekala… požalila se kako misli da ima problema i kako bi želela da je zamoli za pomoć…
– Kažite, draga, rado ću pomoći, samo ako mogu…
– Znate, mi smo vam jako zahvalni na pomoći, bez vašeg muža ko zna šta bi sa našim detetom bilo..
– Ma ne spominjite, dešava se, drago mi je da smo bili od pomoći…
Obe su pazile, svaka iz svojih razloga da ne spomenu da je Boris piovredio Švabu. Prećutno su prihvatile priču da se on povredio sam. Majorova žena je znala da će se majstorica jednom pojaviti i tražiti neku uslugu i sad je polako pokušavala da sazna šta se traži. Bila je voljna da se to plati i zaboravi, a sa druge strane, nije želela da joj se zbog toga, ova skupo obučena, ali i vrlo priprosta žena prišljamči… takve umeju da budu jako neprijatne sa svojim finim ucenama, a njoj je već bilo dosta usluga kojima je plaćala ispade svog razmaženog sina, koji je ponekad imao problema da razluči stvarnost od priča svog oca…
Majstorica je znala da nema mnogo ni vremena, ni druge šanse da izvede svoj naum, ali nije želela ni da se istrči i da dozvoli ovoj šmizli, predratnoj balerini koja je uspela da se uda za toliko važnog čoveka da je prozre i spreči u onome što je namerila.
Ispod finoće i prisnosti, obe su znale da je ona druga opasna zmija i da se u ovoj igri jednom greši. Ispod glumljene ljubaznosti obe su vrlo dobro procenjivale šta ona druga smera i kako da to fino odbije.
Na kraju je majstorica, koja ni za živu glavu nije htela da pokaže da je u problemu sa pravom Švabinom majkom, uspela od majorove žene da iskamči hitan oporavak na moru za Švabu. I nju, naravno…
Majorova žena je znala da to može da završi brzo i lako, ali je otežala i prenemagala se sve dok nije uspela da iskamči obećanje da je to poslednje što će se od nje tražiti..
Kad je vozač stao ispred velike zgrade, skoro su se izljubile… Obe su dobile šta su htele, a majorova žena je sa zanimanjem pogledala veliku predratnu zgradu
– Sad ovde živite?
Majstorica se skoro izlanula, ali se na vreme ujela za jezik…
– Ne, tu je kancelarija mog muža…
– Aha…
Značajno se osmehnula majorova žena… kancelarija u stambenoj zgradi… ispitaće ona to…
Već sutradan je svratila po potrebne papire u veliku zgradu u centru grada, a onda je požurila u bolnicu.
Švaba je već ustajao i kretao se, igle su bile izvađene, ostao je samo veliki zavoj na vratu. Sedeo je u sobi i ručao kad je uletela majstorova žena.
Znala je da će popodne doći opet ona žena, njegova majka i želela je da spreči bilo kakav kontakt.
Noseći hrpu papira, upala je u sobu kod načelnika odeljenja i malo mašući papirima, malo više i ne baš diskretno spominjući majora, uspela je da ubedi doktora da potpiše otpust.
– Idemo, spremaj se…
Nije se preterano obradovao kad je video. Nikad mu nije bila simpatična i mada je sad bila lepo obučena, i dalje je u ustima imao onaj bljutavi ukus kad god bi bio blizu nje.
– Gde, kako ?
– Idemo na more, voz polazi za jedan sat, hajde, sve sam ti spremila…idemo…
Na brzinu je završio jelo i uzeo stvari koje mu je donela. Nove pantalone, košulja, lepe cipele…sve je bilo sasvim novo… i nepoznato…
Obukao se i uz pratnju sestre otišao do izlaza. Javili su se portiru i izašli na ulicu.