Šta nam je uradila korona za ove dve godine?

Korona je, definitvno, posejala smrt: što direktno, uzimajući živote zaraženima, što indirektno opsadom zdravstvenog sistema i nemogućnošću ljudi obolelih od drugih bolesti da se leče

Sredinom marta pre dve godine probudili smo se u zemlji koja se nalazila u vanrednom stanju, jer je država proglasila odbranu svim sredstvima protiv nevidljivog neprijatelja „novog koronavirusa“.

Jutros sam prvi put u prodavnicu u komšiluku otišla bez maske. Priznajem, godinama sam nadmeno i sa podsmehom gledala snimke ljudi na ulicama Tokija, Hong Konga ili Seula koji nose maske zbog zagađenja… a sada ću je među poslednjima skinuti.

Na našem brzopoteznom redakcijskom brifingudogovorili smo se da bi ovo trebalo da bude jedan kratak pregled događaja u prethodne dve godine, čisto da se podsetimo, a i da razmotrimo kakva su iskustva, kako se svet promenio, jesmo li nešto naučili… ali, avaj, jedna baza podataka je moj prvobitan plan razbila u paramparčad.

Oni koji nas redovno prate znaju da najviše verujem brojevima i statistici, koliko god varljiva bila. Ali – ovog puta je, nažalost, neumoljiva i nedvosmislena.

U poslednje dve godine Srbija doživljava demografsku katastrofu! Prošle godine je umrlo 20.000 ljudi više nego 2020. godine, a te pretprošle umrlo je 14.000 ljudi više nego 2019…

Dakle, prošle godine u odnosu na 2019, kao poslednju bez korone, u Srbiji je broj umrlih veći za čitavih 34,6%. Prema zvaničnim podacima, od korone je  umrlo 15.633 ljudi, što predstavlja tek polovinu ukupnog skoka smrtnosti…

Mislim da su ovi podaci toliko poražavajući i frapantni, a opet tako apstraktni da naš mozak nije u stanju da ih prevede u realne ljudske živote i da pojmi njihovo značenje. Najviše bih volela da neko od čitalaca ode na sajt Republičkog zavoda za statistiku, pročita njihova saopštenja i otkrije da sam napravila neku kardinalnu grešku…  ali bojim se da greške nema.

Novo groblje – Barutana u Kraljevu

Prošle godine u Srbiji je umrlo 73.000 ljudi više nego što je rođeno. Zamislite da su prošle godine pomrli svi žitelji u gradskom delu Kraljeva ili Čačka. Strašno, zar ne? Ali to se i desilo, samo što je pomor raspoređen na celu zemlju pa ne primećujemo.

Ni ova godina nije bog zna kako počela: jeste rođeno 6% više beba nego januara 2021, ali je umrlo 9,4% više ljudi nego januara prošle godine, iako epidemija, kao, jenjava.

Najpogubniji mesec u ove dve godine bio je decembar 2020. kada je umrlo više od 17.000 ljudi, zatim oktobar i novembar 2021. kada je umrlo oko 15.000 (prosečnih meseci odlazi 8.000-10.000 ljudi).

Da li je samo u Srbiji skok smrtnosti? Nije, naravno, ali je među većima.

U novembru 2021. u Nemačkoj je umrlo 20% više građana nego istog meseca prethodne godine, a u decembru je taj skok iznosio čak 22%, objavio je  Nemački zavod za statistiku.

foto: Mufid Majnun, Unsplash

U zemljama Evropske unije u prethodne dve godine umrlo je 1,2 miliona ljudi više nego što je umiralo pre korone. U 2020. kada je Srbija zabeležila skok smrtnosti za 14%, taj podatak je u Italiji, Španiji, Poljskoj i Sloveniji bio oko 18%, a u Danskoj, Estoniji i Letoniji svega 2%. Nažalost, podatke za 2021. u zemljama EU nismo uspeli da pronađemo.

Sve u svemu – korona je posejala smrt. Što direktno, uzimajući živote zaraženima, što indirektno opsadom zdravstvenog sistema i nemogućnošću ljudi obolelih od drugih bolesti da se leče.

Penzioneri u Kraljevu ispred jednog supermarketa u noćnoj kupovini tokom “vanrednog proleća 2020-te”

Je li nas nečemu naučilo ovo iskustvo?

Daću nekoliko sasvim subjektivnih odgovora, svesna da ću mnogo važnog propustiti, ali budite slobodni da u komentarima dodate svoje viđenje. Iz svog ugla izdvajam:

– potvrdu da je priroda jača od nuklearnih sila i sveg materijalnog bogatstva i koliko su svi moćnici manji od najmanjeg nevidljivog korona virusa;

– potvrdu da čitav svetski poredak može da se okrene naglavačke i da ono što je izgledalo kao raj za život, sutra može postati najmanje poželjno mesto;

– koliko je ova naša zemlja plodna i koliko smo blagosloveni klimom i podnebljem!

Za vreme vanrednog stanja bio je zabranjen ulaz u parkove

– kako je lepo imati dvorište i ko god može, trebalo bi da ima bar nekakav „rezervni položaj“ što bliži toj plodnoj zemlji;

– na temu vaksera i antivaksera, potvrda psihološke pozadine ponašanja: nema akcije bez emocije, razum nije dovoljan, „patos“ je jači od „logosa“;

– da su bogate zemlje sebične i da su se sa vakcinama ponašale kao glumac Rade Marković u filmu „Variola Vera“ (sećate se i šta mu je na to rekao Rade Šerbedžija!)

– kako se vlasti suludo ponašaju kad nešto ne mogu da kontrolišu, primera ima svuda: od dvomesečnog zatvaranja starih ljudi u četiri zida u našoj zemlji, do arogancije Velikog brata u Australiji ispoljenog na „slučaju Đoković“, preko dvogodišnjeg slanja SMS-ova u mnogim zemljama da bi se otišlo do radnje…

– kako se i narod suludo ponaša: sećate se one pomame Biritanaca za toalet papirom?

Prazni izlozi prodavnica u Kraljevu – mart 2020.

– koliko je opasno to što tehnologije omogućavaju da se lako prati naše kretanje i ponašanje i što je u mnogim državama to praćenje postalo „nova normalnost“;

– kako mi je često bilo drago što ipak živim u Srbiji u svem ovom svetskom ludilu…

– pitanje koje me kopka 2 godine: gde je onih naših 1.500 respiratora?!

– … vi nastavite niz…

Sinoć je prikazan dobar dokumentarac „Zadah proleća ’72“  o epidemiji „variola vere“ u SFRJ 1972. godine. Naše državne i zdravstvene vlasti su mogle mnogo toga da nauče, a meni je bilo najzanimljivije to što Drug Tito dok je trajala epidemija nije imao ništa da izjavi o „varioli“ i vakcinama.

Radmila Vesković