„Ma, boli me uvo za sve“

Da li je tačno da “što je osoba starija, to je više u njenom životu onog što se više ne može popraviti” (Murakami) ili je zrelost znak da ulazimo u fazu vrste odgovornosti -.odgovornosti prema sebi?

Peva Brena, pevam i ja… i stvarno me boli uvo za sve!

Prodoše godine… U čemu? U potrebi za dopadanjem, ugađanjima, ispunjavanju tudih želja, glumatanju dobre kćerke, majke i supruge. Istina, jezik mi nikada nije bio baš zavezan, ali mnogo puta sam otćutala, a nije trebalo. Ćutala sam iz straha, a strah se odnosio najčešće na vezivanje. Vezivanje za predmete, vezivanje za osobe, vezivanje za imaginaciju. Dopadne nam se ideja, pa je guramo u želji da je moguće živeti ideju. Iluzije, iluzije i opet iluzije. Pitanja koja sam postavljala sebi bila su važna, ali mudrovanje je odnelo godine, a samo je trebalo jednostavno živeti. Živeti svoj trenutak. Živeti svaki trenutak. Eh „da su mi one godine, a ova pamet”, još jedna glupost u nizu. Često čujemo ovu žalopojku, e baš je trivijalna i glupava.

Ove godine su najlepše godine i svaka godina je najlepša. U njima su urezane i suze, i bol, i radost, i sreća, i svi oni dragi ljudi koje sam zadržala u svom životu i oni koji su me naučili pameti i zbog kojih sam to što jesam danas. Ispih hektolitre ibrovače pune fenola… i ostadoh živa. Ojačah od tog fenola i postadoh cura i po koja ponosno priča o svom kraljevskom gradu, o odrastanju u porodici koju ne bih menjala ni za šta na svetu, o najboljim školama i najstrožim profesorima. Sećanja i ljubav su ono što me uvek čini mladom. Svaku godinu prigrlim jako i obećam joj neverovatnu avanturu. Uvedem je sa muzikom i plesom, pa šta nam bude u toku godine, snaći ćemo se nas dve već nekako.

Želje roditelja, dece, partnera su njihove želje, nisu naše. Roditeljske želje su uglavnom sebične, važno je da svi okolo njih vide da su baš oni uspeli kao roditelji. Dečje želje su uvek sebične, jer deca misle uvek na sebe i polaze od sebe: „meni treba”, „to hoću”.

Želje naših partnera su, takođe, sebične, važno im je pokazati javnosti to u šta oni ulažu (uh…kako je ovo grubo skenirano, ali je i istinito). Pravim muškarcima je važno da njihove žene budu ostvarene, samosvesne lijepe, doterane, jer to su njihove žene. I to je u redu, jer i mi želimo da su naši muškarci i uspešni, i lepi, i doterani, a pri tome da su samo naši To sa željama je sve razumljivo, samo bi ih trebalo malo drugačije izraziti kako bi želje postale zajedničke. Kao što priznajemo taj „posedovni” partnerski odnos, tako samo deci treba objasniti da i mama, i tata, žele nešto za sebe i da je to u redu, kao i da se želje svima trebaju ispunjavati. Sa roditeljima je, možda, i najteže, njihovi smo večiti dužnici. Život koji su nam dali je poklon koji nema cenu. Ne smemo biti grubi i ljutiti se na njih zbog nerazumevanja, roditeljima se sve prašta. Trebalo bi da budemo zahvalni za ŽIVOT.

Ćutati…hm, treba naučiti slušati, a ne govoriti kako bi nešto rekli. Rečima povređujemo druge, a i drugi rečima imaju moć da povređuju nas, pa otuda ćutnja i strahovi. Strah od rušenja iluzija može biti baš traumatičan. Zato treba živeti trenutke, oni jedini ostaju u memoriji.

Dođu godine za postavljanje pitanja, što je znak da ulazimo u fazu zrelosti i posebne vrste odgovornosti. Odgovornosti prema sebi. Radujte se tim godinama, one su sada samo vaše. Naučili ste, osvestili i shvatili…

Marijana Šećibović