Počela primena socijalnih karti

Revizija prava na novčanu socijalnu pomoć neke će ostaviti bez ovog prava, pa se može očekivati pritisak na lokalnu samoupravu. Da li će uvođenje socijalne karte „promešati karte“ raspodele društvenog bogatstva?

Primena dugo pripremanog Zakona o socijalnoj karti počela je 1. marta, a posle toga i prva redovna godišnja revizija prava na socijalnu pomoć na osnovu podataka iz socijalne karte. Socijalna karta je, kako je rečeno, uvedena da bi sprečila zloupotrebe i omogućila da novčana pomoć države stiže onima kojima je najpotrebnija – to je bio cilj, a kakav će biti efekat, videćemo za nekoliko meseci.

Direktorka kraljevačkog Centra za socijalni rad Svetlana Dražović kaže da je ova ustanova tehnički opremljena i da je uključena u poseban softverski sistem koji je formiran za socijalnu kartu. Šta je uopšte socijalna karta:

–  Socijalna karta je jedinstveni registar podatke o licu koje podnosi zahtev za neko pravo, kao i o sa njim povezanim licima. Cilj je da se stekne realna slika o socijalno-ekonomskom statusu. Umreženi su podaci koje poseduju razne institucije u državi. Zahvaljujući tome moći će da se vidi da neki primaoci novčane naknade zapravo imaju prihode u koje nismo imali uvid. Pretpostavljali smo, ali nismo imali dokaza. Socijalna karta bi trebalo da sve prihode i imovinu učini vidljivim.

Oni koji su se zadubili u analizu Zakona kažu da socijalna karta sadrži čak 135 podataka o korisnicima socijalnih usluga, odnosno onima koji tek budu podneli zahtev, i njima bliskoh osoba. Tako bi uvođenje socijalne karte trebalo da spreči situacije kolokvijalno opisane kao „nemam ništa, sve se vodi na mamu i tatu“, jer se povezanim licima smatraju: bračni i vanbračni supružnik, bivši bračni pa čak i bivši vanbračni supružnik, deca i srodnici u prvoj liniji, srodnici u pobočnoj liniji do drugog stepena (rođeni braća i sestre), staratelji i hranitelji, pastorčad, očuh i maćeha.

Materijalna naknada iznosi 9.580 dinara za nosioca prava, za svaku narednu odraslu osobu u porodici 50% od toga, odnosno 4.790 i za dete do 18. godine 30% ili 2.874 dinara. U ovom trenutku socijalnu pomoć u Kraljevu prima 1235 porodica sa 2.834 člana.

  Kad se ukrste svi ovi podaci o prihodima i imovini, verovatno će se dogoditi da jedan broj korisnika novčane naknade ostane bez tog prava. Zato sam obavestila gradonačelnika i Gradsko veće da bi se mogao očekivati povećan broj zahteva lokalnoj samoupravi za pomoć i usluge koje su u ingerenciji Grada – kaže Svetlana Dražović.

Međutim, može ispostaviti da neko i ne koristi prava koja mu pripadaju, jer centralni registar šalje notifikacije kada se i takvi podaci ne uklapaju:

–  Našli smo i veliki broj porodica koje imaju neka prava, a ne ostvaruju ih, i već smo reagovali. Npr. nisu koristili pravo na dečiji dodatak, ili na subvencionisani boravak u vrtiću. Neki jednostavno nisu znali za to, a neki ne umeju ili ne žele da prikupljaju dokumentaciju – kaže direktorka Centra za socijalni rad u Kraljevu.

Mišljenja o socijalnoj karti

Zakon o socijalnoj karti donet je početkom 2021. sa početkom primene od 1. marta ove godine. Nije tada izazvao veću pažnju, ni nevladinog sektora, ni političke opozicije, verovatno zbog toga što se tiče malog broja građana i – što će nastaviti da se tiče malog broja građana. Poneki glas kritike od strane stručne javnosti upozorava upravo na to – Zakon o socijalnoj karti ne proširuje obuhvat, ne proširuje prava, ne podiže iznos materijalne pomoći i ne donosi ništa novo na polju socijalne pravde.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, 2020. godine stopa rizika od siromaštva iznosila je 21,7%, što znači da oko 1,4 miliona građana Srbije jedva sastavlja kraj s krajem. A pravo na socijalnu pomoć ostvaruje samo oko 226.000 ljudi.

Tako profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu Mihail Arandarenko ocenjuje da će uvođenje socijalne karte čak povećati društvene nejednakosti:

–  To je poznat efekat i desio se i u Crnoj Gori i u Makedoniji kada su uvodile socijalne karte. Naš problem nije to što puno ljudi vara pri dobijanju socijalne pomoći. Mi trošimo samo 0,2 odsto budžeta na novčanu socijalnu pomoć. Dogodiće se to da će se pronaći još onih koji ne ispunjavaju uslove zahvaljujući boljem mehanizmu kontrole… Stvarno je neverovatno za zemlju koja ima toliki budžet, na nivou 42 odsto BDP-a, da troši tako malo na socijalne programe. Zašto uprkos tome što država prikuplja velika sredstva kroz poreze imamo tako izraženu nejednakost? – zapitao se Arandarenko.

Na to ukazuje i Gordana Matković, bivša ministarka za socijalna pitanja, a danas programska direktorka Centra za socijalnu politiku:

–  Problem je nizak obuhvat kada su u pitanju davanja koja su usmerena na siromašne. Dakle, puno je ljudi slabijeg materijalnog stanja koji su ugroženi, a koji ne dobijaju pomoć (tzv. greška isključenosti). Drugi problem je neadekvatnost davanja. Davanja su nedovoljna za zadovoljenje najosnovnijih potreba“ –  ocenjuje Matković.

S druge strane, aktuelna resorna ministarka Darija Kisić Tepvačević smatra da Zakon o socijalnoj karti omogućava pravedniju raspodelu pomoći. Kad je obrazlagala Zakon u Skupštini, istakla je da se socijalna pomoć koristi po različitim osnovama i da postoji 25 prava iz boračko-invalidske zaštite. Međutim, suština je, rekli bismo, u sledećnoj rečenici:

–  Iz budžeta je za ovu godinu opredeljeno 106 mliijardi dinara, što je ipak ograničen novac koji se raspoređuje na mnogo korisnika, pa se samim tim mora voditi računa o prioritetima – rekla je ministarka Kisić Tepavčević.

Trudim se da tekstove o ekonomskim i socijalnim temama završim argumentovano kritički ili sa nekom dozom optimizma. Međutim, tragajući za podacima stigoh i do sajta Eurostata – zvanične ustanove za statistiku u Evropskoj uniji. I do podataka o rashodima za socijalnu zaštitu, koji obuhvataju zemlje članice i one koje su u nekom statusu pridruživanja. Za našu i još neke države podaci su poražavajući:

  • Prosečno izdvajanje po stanovniku za socijalnu zaštitu u EU je 2019. iznosilo 13.126 evra;
  • Najviše se izdavaja u Švajcarskoj 20.500 evra po stanovniku, u Norveškoj 18.800, a na Islandu 15.314 evra;
  • Hrvatska i Poljska izdvajaju iz budžeta oko 2.900 evra, Slovačka 3.088, Slovenija i Portugalija oko 5.000 evra…
  • Srbija za socijalnu zaštitu izdvaja samo 1.291 evro, a Crna Gora 5 evra više.

Moram priznati da me više deprimiralo naše zaostajanje za bogatima, nego što me utešilo to što Bugarska (1.459 evra) i Rumunija (1.760)  izdvajaju tek nešto malo više od nas, a Turska čak i malo manje.

Socijalni pokazatelj u kome Srbija takođe značajno zaostaje za svim članicama Evropske unije jeste nejednakost raspodele dohotka: 20% najbogatijih građana Srbije ima 10 puta veći dohodak od 20% najsiromašnijih. To je ovo što bi prava socijalna politika morala da menja.

           Radmila Vesković