Poznato je da je portret nastao prema živom modelu, odnosno da je episkop Nikolaj lično pozirao slikaru
Portret episkopa Nikolaja Velimirovića, koji se nalazi u prostorijama Gospodar Vasinog konaka (današnji Duhovni centar „Vladika Nikolaj Velimirović“) predstavlja značajno umetničko delo međuratnog slikarstva. Reprezentativni portret episkopa nastao je za vreme njegovog stolovanja Žičkom eparhijom i prikazuje vladiku Nikolaja Velimirovića u punoj figuri, u sedećem stavu, okrenutog prema posmatraču. Episkop je prikazan odeven u crnu odeždu i sa episkopskim insignijama, naprsnim krstom i panagijom na grudima, štapom u desnoj ruci i brojanicom u levoj. Episkop je smešten u zatvoren prostor, dok se u pozadini kroz otvoren prozor vidi Manastir Žiča, mesto i potvrda njegovog poziva. Poznato je da je portret nastao prema živom modelu, odnosno da je episkop Nikolaj lično pozirao slikaru Lukijanu Bibiću.

Lukijan Bibić bio je srpski slikar i monah. Pripada grupi srpskih umetnika koji su stvarali u međuratnom periodu. Nakon učešća u Prvom svetskom ratu upisao je Umetničko – zanatsku školu u Beogradu, da bi studije nastavio u Minhenu i Pragu gde je stekao zvanje akademskog slikara. Po povratku u Beograd 1932. godine izvodi živopis u mnogim našim crkvama, među kojima se nalazi i živopis u olataru Crkve svetog Marka u Beogradu. Pored sakralnog slikarstva bavio se i ostalim žanrovima, izradom portreta svojih savremenika, istorijskih ličnosti, kao i mrtvim prirodama i pejzažima.
Slavska ikona Svetog Nikole koja se nalazi takođe u Gospodar Vasinom konaku jeste dar koji je vladika Nikolaj dobio od vernog naroda iz Bitolja 1938. godine, o čemu svedoči i natpis na donjem rubu ikone, a koji glasi:
„Ljubljenom Arhipastiru i svom dukovnom ocu Preosvećenom Nikolaju Mat. HHV st. 8 – odani Bitoljci, 06. decembar 1938. godine.“
Zanimljivo je da je zapis svedok jednog komičnog događaja koji se u Bitolju pamti i danas. U tekstu na ikoni se pominje stih iz Jevanđelja po Mateju, glava 25. stih osmi koji glasi:
„A lude rekoše mudrima – Dajte nam od ulja vašega, jer se naše svjetiljke gase.“
Događaj koji je ovde opisan svedoči o legendi da je sveti vladika Nikolaj jedne subote seo na magarca natraške, bos i gologlav. Noge su se vukle po prašini, glava se okretala na sve strane, puštena kosa vijorila na vetru, a oči su bile poluzatvorene. Niko se nije usudio da zaustavi magarca, niti da bilo šta upita vladiku, pa je on tako obišao ceo Ohrid i vratio se u svoj Manastir Sveti Naum. Prost narod je šaputao od uveta do uveta i pronela se priča kako je Nikolaj poludeo od čitanja i razmišljanja. Dođe nedelja i svi se radoznalci sjate u crkvu da vide šta se dešava. Liturgija prođe u najboljem redu, a propoved vladika poče ovako:
„Šta je, došli ste da vidite ludog Nikolu? Jesam li vas mogao na drugi način naterati u crkvu? Uvek je nešto preče? Nije više ni interesantno? Druga bi bila stvar da se govori o modi. Ili o politici. Ili o civilizaciji…“

Sama ikona je, takođe, rad ruskog ikonopisca Ivana Meljnikova. Meljnikov je sebe predstavljao kao umetnika, slikara iz Rusije. Poznato je da je predavao crtanje u školi „Dane Gruev“ u Bitolju. Oni koji su poznavali Meljnikov prosvetni rad opisivali su ga kao dobrog i plemenitog učitelja, koji se s poštovanjem odnosio prema učenicima.
Za Crkvu svetog Save u Manastiru Žiči Ivan Meljnikov izradio je jedinstven ikonostas od sedefa, a veličanstveni ikonostas napravio je i za Crkvu Presvete Bogorodice u Čajniču. Ikonstasi u Crkvi svetog kneza Lazara u Mataruškoj Banji kao i Crkvi svetog Save u Gračacu jesu rad Meljnikova. U riznici kraljevačke Crkve svete Trojice čuvaju se i koriste u bogoslužbene svrhe 34 praznične ikone koje je upravo ikonopisao Meljnikov. Ikone je naslikao 1940. godine, po narudžbini vladike Nikolaja Velimirovića.
Tripo Spahić