Sećanje na velikog umetnika Stevana Arsića Stiva

Ljudi koji prepoznaju istinu znali su koliko je dobrog Stiv posejao u hiljadama đaka koje je učio da vole likovnu umetnosti, a danas retkim ljudskim osobinama i neverovatnom lepotom svojih akvarela – u potpunosti je ispunio misiju bitisanja

U Kraljevu je u četvrtak 25. avgusta preminuo likovni umetnik Stevan Arsić Stiv. U Kraljevu je i rođen 1935. godine. Sama godina rođenja ukazuje na teško detinjstvo…ratnu priču na Balkanu. Stivova je nekako posebno zakomplikovana, i njegov put obeležen, 1942. godine. U naizgled bezazlenoj igri, Stiv je ozbiljno povredio nogu. U teškim ratnim uslovima, povreda nije adekvatno sanirana. Posledice su ostale trajne. Kako posle toga nije mogao da se igra sa ostalom decom, imao je običaj da sedi uz prozor na majčinoj mašini za šivenje i gleda drugu decu kako se igraju. Da bi prekratio vreme crtao bi na čemu god je stigao i čime god je stigao. U to vreme, to je značilo beskrajnu inventivnost deteta, kako u crtanju, tako i u pronalaženju materijala za isto..

Najstariji sačuvani Stivov crtež potiče iz vremena kada je pohađao treći razred osnovne škole „IV kraljevački bataljon“ koja se nalazila  na mestu gde je u Kraljevu danas zgrada Gradske uprave. Ona je dokaz da je oduvek Stivu lakše bilo da nacrta nego da kaže…

Završio je Gimnaziju u Kraljevu. Kroz taj period učio je od Čede Pavlovića, profesora likovnog obrazovanja, koji je tada, uz Maržika bio jedini slikar u Kraljevu. Stiv je pored njega učio, slikao i učvrstio  ispoljavanje sebe kroz likovnu umetnost.

Uz još nekoliko umetnika bio je osnivač Udruženja likovnih umetnika Kraljeva „Maržik“.

Višu pedagošku školu završio je u Beogradu – likovni odsek, 1960. godine. Izlaže od 1959. godine, a pored brojnih izložbi učestvovao je u radu likovnih kolonija: Studenica, Gradac, Goč, Beška, Voljavča, Buljarice, Apatin, Sremski Krlovci, Sveta Gora… Radio je i u štampariji “Slovo”, bio zapolsen u Kulturno-prosvetnoj zajednici Kraljeva, ali je najveći deo svog radnog veka posvetio deci OŠ „Jovo Kursula“ u Kraljevu. Mnogo je njegovih đaka koji su postali slikari….o njegovom radu, između ostalog, svedoči i jedna anketa sprovodena među učenicima osmih razreda davnih godina…..tada je pedagog škole u čudu ustanovio najveći procenat onih koji su se izjasnili da žele da postanu slikari….Stiv se godinama borio i izborio za izložbeni prostor u školi, a škola je i danas puna njegovih slika….Stiv je dao deci inicijativu, naučio ih samopoštovanju, da sami izaberu radove za izložbe, a onda im pripremao i štampao kataloge, iste onakve kao za izložbe profesionalaca u „Maržiku“ i tako ih uvodio direktno u shvatanje realne vizije života likovnog umetnika. Nema većeg davanja od prenošenja talenta na decu, sa velikom ljubavlju i poštovanjem onoga kojem se veština prenosi.

Bio je više nego skroman, a kada su ga hvalili bilo mu je istinski neprijatno. Lako je slikao, verujući da je to svima jednostavno. Svi koji prepoznaju istinu znali su koliko je dobrog Stiv posejao u hiljadama đaka koji su mu prošli kroz učionicu… Čak i oni koji se nisu sami uhvatili četkice ili olovke, zavoleli su likovnu umetnost i naučili da je „čitaju“. Akvareli su ga zaista svrstavali u vrhunske, svetske umetnike.

Svojim primerom življenja i stvaranja ulivao je hrabrost i radost. Danas retkim ljudskim osobinama i neverovatnom lepotom svojih slika, Stiv je u potpunosti ispunio misiju umetnika jer je „uspevao da pošalje svetlost u dubinu srca“.

*Izvod iz prilagođene recenzije dr Aleksandre Miletić, 2012.

Među brojnim individualnim i kolektivnim izložbama koje je imao, Stevan Arsić Stiv izdvajao je likovnu koloniji na Svetoj Gori – na poziv Grka u manastiru Simonopetra.

Jedan sveti čovek rekao je tada, oduševljen Stivovim slikarskim umećem da „Stivu ruku sa četkicom vodi Bog“.

Osim u Kraljevu imao je izložbe na Kolarcu, u Gradskoj biblioteci grada Beograda… Iza sebe je ostavio suprugu koja mu je uvek bila nesebična podrška i kćerku Jelenu koja je nasledila očev talenat, ali je svoju ljubav prema umetnosti iskazala ljubavlju za – fotografiju.

Stevan Arsić Stiv bio je poseban, potpuno predan i zaljubljen u to što radi, a uz sve to – divan i pošten čovek

Sahranjen je dostojanstveno, onako kako je i živeo, u subotu 27. avgusta u prisustvu porodice, najbližih rođaka, komšija i prijatelja.

REKLI SU O STIVU:

„Postoje ljudi čije je trajanje neprekidna opomena na zaborav, trošnost sećanja. Njihova žrtva se osmišljava u središtu sukoba sa neumoljivim točkom vremena. Taj sukob je po pravilu setan, a ishod melanholično sećanje. Psihološki pratilac ovih ljudi je gusta nostalgija. Nostalgija za svim onim predmetima, događajima i ambijentima u kojima se makar nazire trag večnosti. U naizgled paradoksalnom nepristajanju na prolaznost oni dodiruju beskonačno otkrivajući ga u jednom od najprisutnijih vidova – LEPOTI. Zahvaljujući njima bogatiji smo za ono čemu preti propadanje i nestajanje u zaborav. Takvog senzibiliteta je i Stevan Arsić Stiv…Gradovi koji ne žive bar sa jednim slikarom Arsićevog kova u svom prostoru, osuđeni su na nenadoknadive praznine u kontinuitetu trajanja.“

Ljubiša Simović, 1992.

„Oči čovekove nikada nisu site!“ (Luka). Ni oči Stevana Arsića nisu site. Slikanje je za njega život, a život otisak slikama. I ne samo to: Stevan je, pre svega Čovek. Ima svoj damar. On nije ni kopija zoografa Jovana, niti nekih drugih umetnika. On je jednostavno Srbin. I hrišćanin. I filozof. Čovek koji je sačuvao ljubav. I toplinu kad je najteže. I sve to, opet za dobro slikarstva ali i svoje Srbije. I otuda njegov tamjan miriše tako jako i prepoznatljivo…“

dr Žika Marković, 1995.

„Zvona bruje. Odjekuju. Zvuk jasan, zvuk stvaran. To i Stevan vuče uže smirivanja i molitve. „Ako meni ne verujete, delima mojim verujte!“(Krstitelj). Da, ako i meni ne verujete, dela Stivova gledajte! Miris tamjana se oseća. Govor nam postaje drugačiji. Čujemo i po koju reč koja nije strela. Saznajemo da jesmo. I da smo bili. Skriveno izlazi iz ljudi. „Odleđuju se istine“. Stevan govori bojom i svetlošću.“

dr Žika Marković, 1995.

„Svaka slika ima svoju priču, ispovest umetnika, njegovu pronicljivost, duhovnost, mudrost, veru, skrušenost, ushićenje, radost, setu i samoću. Dok srednjovekovni majstor poje ili šapuće molitve, Stiv ih piše, gledajući u Sunce, obraćajući se Bogu.“

Marina Lukić-Cvetić, 1996.

„Za Stiva je buđenje radosni susret sa Suncem, Prirodom i Kosmosom, a snažne emocije bi da zaustave vreme i iluziju lepote. Gledajući u lice i naličje sveta, Stiv oseća i shvata suštinu, uporno traga, pažljivo bira, duboko razmišlja uvodeći nas u sve tajne akvarela.“

Marina Lukić-Cvetić, 1997.

„Drugačiji je strah koji se doživljava gledanjem Stivovih slika. On nastaje kao posledica osećanja da Stiv hoda ka svetlosti i široko prostranstvo u kome se smiruju misli, te postaju jasne i sigurne neće biti više deo naše stvarnosti. I strah prerasta u želju, u čežnju i pokret ka životnim radostima. Ka nadi u bolji život i sigurniju budućnost. On je stvaralački. On je podsticajan.“

Prof. dr Miomir Vukićević, 1997.

„Ali i umetnik i nastavnik imaju svoju ulicu, svoju plavu daljinu, svoju teskobu, svoje nade, želje, snove, svoje tišine. Tako i onaj čije su daljine uvek bile prozračne i likovno jasne kao Zornjača kao beskrajni plavi krug večeras nam predstavlja čistom površinom jasnog znaka, kao svest o konačnom saznanju, kao lament nad životom. „A prah, sve je prah kad digne ruke u vis“…Rekao bi Crnjanski. A Stiv svoj kovitlac izazvan sudarom svetova, realnog i irealnog, lirskog i dramskog vidi zaokruženog ili okovanog čistom akvarelskom bojom.“

Milomir Nedeljković, 1997.

„Stevan Arsić Stiv je prisutan u Kraljevu od prve izložbe 1957. godine, i, upravo, sa entuzijazmom sa kojim nastavlja istraživanje i zaokruživanje ciklusa STAROG KRALJEVA, što bi se moglo reći da motivski nastavlja nit prethodnika Maržika. Osim akvarela, uobičajenih formata, Stevan Arsić Stiv neguje i minijaturu u kojoj se tačnost i nerv na malom formatu ugrađuju širinom slivenog poteza u stilsko jedinstvo sa akvarelima normalnog formata. Osim motiva rodnog grada, sa kojim je srastao Stevan Arsić Stiv sa istom skrušenošću i zadivljenošću beleži i utiske sa putovanja, i sve ono što je u jednom trenutku dodirnuto i postalo iznimka. (Tako su nastali motivi Lenjingrada, sa Neve, Kula motrilja iz Novog Pazara, ali i motivi sa našeg Primorja, iz Dubrovnika, itd.). Da se ne zaustavimo na ovome izloženom nego tek kao najavu budućeg predstavljanja jednog novog ciklusa slika u ulju, što nastaje i gradi se, koji bi mogao da upućuje na drugačije gledanje i tematsko opredeljenje, što govori da se slikarstvo Stevana Arsića Stiva ne zaokružuje u akvarelima, niti iskazuje jedino u motivima starog Kraljeva.“

Milan Đokić, 1998.

„Izrana, ali nikako po zadatku već po unutrašnjoj potrebi, započeo je Arsić obilazak manastira u Dolini hramova reke Ibra, kao što je, sto godina ranije, činio mladi Đorđe krstić. Umesto uljanih boja, pera i fotografskog aparata, koristio se on jednostavnim sredstvima – četkicom i vodenim bojama da bi „uhvatio“ obrise Žiče, Studenice, Nove Pavlice, Gradca, Petrove crkve, Sopoćana…Na severu, put ga je potom vodio do Kovilja Jovana Rajića a na jugu do Milutinovog Starog Nagoričina. Ono što naši moderni pesnici, od Pope, Pavlovića i Miljkovića do Lalića, Simovića i Bećkovića, nikad nisu zapostavili – poetski odnos prema srednjovekovlju i tradiciji, naši slikari, osim retkih, nisu negovali…Arsić putuje svojim automobilom tragajući za svojom opsesijom. Ima u tome nečeg podvižničkog. Ići ponekad nepoznatim putevima i stazama, a onda – kao kroz objektiv, nekad, Anastas Jovanović – sagledati, bez obzira na vremenske uslove, okolnu prirodu i manastir smešten u njoj – to može da čini samo neko zaljubljen u svoj posao.“

Miodrag Rogić,1999.

„Jednog dana, kada se sve ovo što nam se događa, haotično i maglovito u isti mah, dovede u red, Kraljevčani će shvatiti kakvog sugrađanina imaju. Monaški skroman, Stevan Arsić ostaće upamćen kao pouzdani letopisac, slikar ne samo Gospodar-Vasinog konaka i tolikih drugih zgrada nekadašnjeg Karanovca a danas kraljeva. Ono po čemu će prevazići domaće okvire – akvareli slikani, kako se nekad govorilo, sa prirode manastira, biće najbolja potvrda da, kako pesnik reče, „imao se rašta i roditi“

Miodrag Rogić, 1999.

„Plovljenjem kroz svetlost i starinu, kroz monašku tišinu, plovljenjem kroz mir konaka i starih zdanja, kroz šum krošnji svetlih pejzaža, čovek se oslobađa i jedri plavetnilom neba zadovoljan što oseća slobodu i nesputanost duše, svoje i svojih bližnjih – nema ograničenja ni stega, a lebdenje se pretvara u mir.“

Galerija Aćimović, Beograd, 2006.

„Velikom broju svojih akvarela rasutih po mnogim privatnim kolekcijama i galerijama širom sveta, Arsić neprestano i neumorno, predano i strpljivo dodaje nove likovne dokumente o nekadašnjem sjaju i bogatstvu srpske države i veroposvećenju srpskog naroda. Onoliko koliko njegov slikarski izraz deluje prefinjeno i poetski nežno, toliko je njegova poruka čvrsta, jasna i trajna. Obuzet mirisom tamjana i svetinjama, on već decenijama gradi sopstveni put na goru.

Strpljenjem i upornošću – monah, bojom i četkicom – majstor, intuicijom i imaginacijom – vrsni umetnik, Stevan Arsić staje u nebrojenu kolonu onih koji, na svoj ljudski skroman i nenametljiv a umetnički snažan i upečatljiv način, istrajavaju u svom slikarskom izrazu i poetskoj pouci o čuvanju korena sopstvenog naroda.

dr Ljubodrag P. Ristić, 2007.

„Privučen atmosferom starina sa svog podneblja, radeći skoro bez daha, Arsić se vrlo brzo iskazao kao osetljivi slikar akvarela, ostajući tako veran staroj proverenoj umetnosti u kojoj najpravednije izbija moć darovitosti i veštine“

Dragomir Todorović, 2007.