Osim što je na spomenik Anđelku Saviću vraćena njegova fotografija, bez Tatije, nismo se pretrgli sa brigom o spomen obeležjima ovim i drugim znamenitim Kraljevčanima koji nemaju potomke. U tekstu pišemo i o tome kako je prekopan grob dr Đorđa Radića…
Teško da ima Kraljevčanina koji ne zna da su Anđelko i Tatija Savić dobrotvori koji su dvadesetih godina prošlog veka zaveštali hotel „Zadužbinu“ da se od prihoda pomažu „sirota omladina i iznemogli starci i starice“. Manje je poznato da je Anđelko Savić i osnovnoj školi u Kraljevu zaveštao imanje velike vrednosti*. Tako su se ovo dvoje predratnih bogataša odužili otečestvu i sugrađanima, a kako smo im uzvratili?
Srećom pa su Savići, koji nisu imali dece, za života podigli stameni spomenik, izrađen u čuvenoj beogradskoj kamenorezačkoj radionici porodice Bertoto, inače ko zna da li bi im se beleg znao (kao što smo dozvolili da neki drugi nestanu, o čemu ćemo kasnije).

Na mestu gde je bila slika Anđelka i Tatije nekoliko godina je zjapilo ružno udubljenje – neki kradljivac je želeći da skine ono malo metalnog rama, odvalio fotografiju iz ležišta i ona se razbila.
Bilo je to tako nekoliko godina, upravnik RJ Gradsko groblje Nikola Đurišić kaže da je pre šest godina zatekao spomenik bez fotografije. Nova fotografija je postavljena proletos, ali na njoj je samo lik Anđelka, bez Tatije.
Đurišić kaže da bi slika bila i ranije ugrađena da nije iskrsao neočekivan problem:
– Verovali ili ne, ne zna se kako je Tatija izgledala! Zatražio sam pomoć od istoričara i stručnjaka Narodnog muzeja, pregledane su brojne fotografije, ali niko nije sa sigurnošću mogao da kaže da je neka od žena baš Tatija. Anđelkov lik je rekonstruisan tako što su stručnjaci kraljevačkog muzeja složili ostatke razbijene fotografije i od njih sačinili novu. Deo slike na kome je bio lik Tatije bio je razbijen u paramparčad i nije mogao da se sastavi. Na kraju smo odlučili da postavimo samo fotografiju Anđelka Savića.

Mermerni stubići su u dobrom stanju, metalni lanac koji ih je povezivao je ukraden, pa je postavljen novi, jeste da je plastičan, ali bar pristojno izgleda. Prelepo visoko kandilo je zarđalo i trebalo bi ga zameniti novim, u sličnom stilu izrade.
Spomenik Savićima je pored glavne staze, a otprilike na njenoj sredini, takođe sa leve strane je i spomenik Jovanu P. Sariću, po kome nosi ime trg ispred zgrade Gradske uprave. Sarić je dva puta bio predsednik opštine, ali jedva da je sastavio nešto duže od godinu dana (1880/81. i 1886/87.). Legenda kaže da je razvlačio konopac duž ulica i naređivao rušenje kuća i dućana koji štrče, ali je istoričar Dragan Drašković svojevremeno razvejao ovu zabludu.
Verovatno je Jovan Sarić ipak nekim potezom doprineo uređenju Karanovca/Kraljeva kad je ostalo takvo predanje, a osim toga bio je dobrotvor osnovne škole, Ženske zanatske škole i Pevačke družine . Umro je 1920. i iza njega je ostao spomenik u obliku obeliska, bez verskih obeležja. Upisano je samo Jovanovo ime, mada obuhvata dva grobna mesta. Prema nekim podacima, ženio se tri puta, ali nije imao potomaka.

Spomenik i ograda su oronuli. Proletos su nam se javljali građani sa fotografijama gomile đubreta koje se skuplja baš ispred njegovog spomenika. Upravnik Đurišić govori o planovima:
– Pokrenuo sam ideju o restauraciji spomenika Jovanu Sariću. Međutim, ove godine radimo novu glavnu pešačku stazu, na mestu stare, pa će tako sanacija spomenika ostati za narednu godinu. Konsultovaću se sa stručnjacima Zavoda za zaštitu spomenika – kako da zanovimo spomenik, a da ne remetimo zamisao samoga Sarića kakvo obeležje želi nakon smrti.
Na Starom groblju je sahranjen i Jovica Stojković, koji je četiri puta bio predsednik opštine (sigurno mu je najteže palo kada je 1915. morao da Austrougarima preda grad), bio je omiljen kod sirotinje i poštovan od političkih protivnika **. I danas ima potomke koji posećuju grobno mesto.
Najveća grehota počinjena je prema počivšem dr Đorđu Radiću, prvom srpskom doktoru poljoprivrednih nauka, osnivaču prve poljoprivredne škole u Srbiji – baš ove naše, kraljevačke – predsedniku opštine 1916, autoru više od 50 naučnih radova… Takvom čoveku je spomenik, jednostavno, srušen i grob prekopan! Da bi neko drugi bio sahranjen…

Ne zna se kada se to dogodilo. Dragan Drašković kaže da spomenik nije postojao ni 1982.g kada je za njim tragao radeći monografiju povodom 100 godina Ratarske škole. Smatramo da je obaveza Grada i JKP „Čistoća“ da podignu spomenik Đorđu Radiću.
– Postoji fotografija na kojoj se po okolišu može zaključiti gde je otprilike bio grob Đorđa Radića i mogli bismo tu da postavimo spomen. Uključiće se i Poljoprivredno-hemijska škola koji nosi njegovo ime – kaže upravnik Nikola Đurišić..
Naša bruka je i odnos prema Vojničkom groblju iz Prvog svetskog rata. Kad se od glavne kapije skrene na prvu stazu levo, na kraju se stiže do još jednog spomenika u obliku obeliska. Rade Jovetić u knjizi „Hronika kraljevačkog groblja“ piše da su tu bili sahranjeni „vojnici umrli i poginuli u balkanskim ratovima i Prvom svetskom“, kao i umrli u Vojnoj bolnici u Kraljevu.

Kaže da su prema spisku iz matičnih knjiga Crkve Svete Trojice, tu sahranjena 624 vojnika, čija imena navodi, od kojih su 138 bili zarobljeni austrougarski vojnici. Onaj spomenik koji pominjem, taj je Austrija podigla svojim vojnicima. Zajednički spomenik srpskim vojnicima sahranjenim na gradskom groblju naša država nije podigla, postojala su pojedinačna obeležja, koja su kroz decenije nestajala, a grobovi su prekopavani.
Na kraju staze sa leve strane iz trave jedva izranja betonska ploča. Pošto su u blizini sahranjeni moji bližnji, sećam se kad se krajem ’70-tih pojavilo to spomen-obeležje podignuto partizanima izginulim 1941. Mesingane ploče već godinama nema, ukradena je.
Pre nekoliko nedelja dogodio se još jedan vandalizam, srušena je bista Mirka Lukovića, predratnog komuniste – onoliko koliko je stigao to da bude sa svojih 18 godina. Ubijen je 1939. u studentskim demonstracijama u Beogradu.

– Od kako smo uveli video nadzor na groblju, imamo mnogo manje krađa i oštećenja. Posle duže vremena desio se jedan ovakav eksces da je bista srušena. U ovakvim slučajevima JKP Čistoća snosi troškove popravke – kaže upravnik RJ Gradsko groblje..
Najveća ograđena parcela na groblju sa više od deset grobnih mesta jeste ona na kojoj je sahranjen predratni trgovac i senator Petar Bogavac.

Njegov mermerni spomenik je u solidnom stanju, a grobno mesto kako-kad, u zavisnosti od trave. Bisa i Petar Bogavac su imali jednog sina, Milorada Mikicu, koji je preminuo sa 18 godina.

Potomci održavaju grobno mesto čuvenog prote Savatija Božića (poživeo 101 godinu, zaslužan za razvoj obrazovanja i kulture i jedan od utemeljivača Mataruške Banje). Potomaka ima i Mihailo Čebinac (trgovac i industrijlac) – zanimljivo je da je imao veliki kamenorezački posao, radnju čak i u Beogradu na Tašmajdanu, a njegov grob i grobove bližnjih prekriva velika betonska ploča, sada dosta oronula, bez ikakvog natpisa. Nije nam poznato da li je tako bilo oduvek.

Porodica održava i grob Vladislava Maržika (prvog školovanog kraljevačkog slikara). S leve strane glavne staze je i porodična parcela Dimitrijevića, poznatijih kao Švapčići (u Švapčića kuća danas se nalazi Zavod za zaštitu spomenika kulture Kraljevo).

Kraljevačko Staro gradsko groblje moglo bi biti prava istorijska čitanka, kao i Groblje streljanih (o čijem stanju i održavanju smo više puta pisali). Nažalost, stranice ove čitanke su poderane. Oštetile su ih generacije pre nas, oštećujemo ih i mi, pa mnoge lekcije nismo u stanju da naučimo.
Radmila Vesković
Korišćena literatura: * i ** Vladan Virijević „Kraljevo 1918-1941“
Dragan Drašković, katalog za izložbu „Rudo Polje, Karanovac, Kraljevo“
Rade Jovetić „“Hronika kraljevačkog groblja“
Preporučujemo tekstove:
Kraljevačka groblja i naša (ne)briga
Kraljevčani nisu rušili spomenike neprijatelja
Zapušteno Groblje streljanih u Kraljevu
Ko je u tepsiji peska ucrtao krug i prave ulice?
O košenju trave na dva gradska groblja
*Ovaj tekst deo je projekta sufinansiranog od strane European Endowment for Deomcracy. Stavovi iskazani u ovom medjskom sadržaju predstavljaju stavove autora i sagovornika, a ne Fondacije
