Đorđe Koković: jedna sjajna trenerska karijera

Ovaj Kraljevčanin osnivač je prve privatne fudbalske škole u Srbiji, jedini je domaći trener koji je svoja znanja uspeo da naplati na čak pet kontinenata, a značajno je doprineo i razvoju dve nacionalne selekcije

Ponikao je u redovima kraljevačke „Sloge” u kojoj je stasavao kao igrač, ali i kao trener. Mada je u svom matičnom klubu započeo trenersku karijeru vodeći seniorski tim, rad sa mladim igračima obeležiće njegovu prebogatu biografiju posvećenog i strastvenog fudbalskog radnika. Osnivač je prve privatne fudbalske škole u Srbiji i jedini je domaći trener koji je svoja znanja uspeo da naplati na čak pet kontinenata.

U svom profesionalnom putešestviju nije uspeo da nađe angažman jedino u Australiji, a u šali dodaje: „Još samo pingvini sa Antarktika nisu izrazili potrebu za mojim uslugama“.

Đorđe Koković je najuspešniji kraljevački trener u kategoriji omladinskog fudbala, a ovih dana navršava se 28 leta, od kada je, sada već davne 1995. godine, imenovan za selektora i trenera svih mladih selekcija tadašnje SR Jugoslavije, zamenivši na tom mestu slavnog Slobodana Santrača.

Danas sa ponosom ističe da je slavnoj generaciji „Sloge” iz 1970. godine donosio lopte koje bi završile iza gola, a već u narednoj sezoni igrao je za njen prvi tim. U nastupajućim godinama igra za beogradski „Rad” i požarevački „Mladi radnik”, a početkom osamdesetih avanturistički duh ga odvodi put Severne Amerike gde nastupa za Filadelfiju i Montreal.

Po povratku u Srbiju, polovinom osamdesetih godina, započinje svoju dugotrajnu trenersku karijeru koja će ga 1999. godine odvesti u daleku Kinu, a potom u Afriku i Južnu Ameriku.

Đorđe Koković, period rada i života u Kini – foto privatna arhiva

U priči za portal Krug Đorđe se vraća u sećanja na davne događaje s početka trenerskih dana:

U godinama koje su prethodile raspadu države i građanskom ratu, često sam pravio povremene fudbalske pauze, tragajući za nekim stalnim zaposlenjem. Ipak, u jeku pokretanja privatnih biznisa, moja supruga je imala viziju. Smatrala je da bih se ja dobro snašao u relativno novim uslovima poslovanja i bila je u pravu. Početkom 1990. godine osnovao sam „Bubamaru”, prvu privatnu fudbalsku školu u Srbiji koja je, samo u prvih par godina rada iznedrila igrače poput Nenada Kovačevića, Darka Dunjića, Aleksandra Lukića, Aleksandra Trišovića, Dušana Anđelkovića, Nikole Mikića

Sa promenljivim uspehom ta škola postoji i danas, ali je Koković iz nje izašao nakon pet godina rada.

Zanimljivo je da sam u to doba, mirne duše poklonio „ključeve” kluba kako bih u potpunosti mogao da se posvetim novim obavezama.

U julu 1995. godine, na sednici Izvršnog odbora FS Jugoslavije, Koković je izabran za selektora i trenera svih mladih selekcija reprezentacije.

Sa današnjeg stanovišta, neshvatljivo je da jedan čovek obavlja tako obiman posao. To su bile godine nakon sankcija sa kojima se suočavala naša zemlja. Dugo se nisu igrale međunarodne utakmice, a Savez je bio u nezavidnoj finansijskoj situaciji. Ipak, reprezentaciju nisam mogao da odbijem. Gledano iz ugla postupka formiranja igrača za seniorski tim, period koji sam proveo u reprezentaciji jedan je od najuspešnijih u njenoj novijoj istoriji. Kada je Havijer Klemente postao selektor nacionalnog tima, od igrača koje smo mi selektovali izabrao je njih 17. Među onima koji su ostvarili značajne karijere posebno se izdvajaju Dejan Stanković, Nemanja Vidić, Mateja Kežman, Nikola Lazetić, Milan Jovanović, Marko Pantelić, Ivica Ilijev, Igor Duljaj… Setimo se samo šta se dogodilo sa timom koji je u kategoriji igrača do 20 godina osvojio Prvenstvo sveta 2015. godine na Novom Zelandu. U poređenju sa njihovom, naša generacija selektovana dvadesetak godina ranije iznedrila je višestruko uspešnije igrače – ocenjuje Koković.

Taj period je bio izuzetno težak za trenere, s obzirom da nije bilo literature sa osvrtom na fudbalsku teoriju.

Nešto malo fudbalske teorije stare dve ili tri decenije gotovo da nije bilo upotrebljivo. Stvarali smo igrače za 21. vek i literaturom iz šezdesetih godina nismo mogli da se služimo. Sećam se da smo Santrač i ja prvi put putovali na jedan seminar koji se održavao u Geteborgu 1996. godine na kojem je predavao Rinus Mihels, proslavljeni trener Ajaksa i Barselone iz njihovih najslavnijih dana i tvorac „totalnog fudbala”. Predavanje je, naravno, bilo prilagođeno uslovima moderne igre, a znanja stečena tom prilikom dosta su mi značila u kasnijem radu.

Nakon angažmana u reprezentaciji, Koković odlazi u Kinu, verujući da će mu dotadašnja iskustva iz inostranstvu pomoći prilikom snalaženja u novoj sredini. Ipak, Daleki istok je bio značajno drugačiji od svega do tada, njemu poznatog.

–  U Kini je sve podređeno kolektivu i stroga disciplina je primetna u svakoj društvenoj oblasti. Zanimljivo je i što se sve to događa spontano. Oni, naprosto, znaju svoje obaveze. Cela Kina se nalazi u okviru jedne vremenske zone, premda bi moglo da ih bude tri ili četiri. To znači da se u vreme obroka, koji je uvek u tačno određeno vreme, cela država zaustavlja. Ja sam imao ozbiljnih poteškoća da objasnim razloge usled kojih preskačem doručak. To je bila moja stara navika koju sam preneo u novu sredinu – priseća se Koković.

Đorđe Koković i Bora Milutinović u Kini 2002. godine, neposrefno nakon Svetskog prvenstva
u fudbalu održanog u Japanu i Južnoj Koreji, tokom kojeg je, po svedočenju Kokovića,
Bora uživao veću popularnost od Bate Živojinovića – foto privatna arhiva

Vodio je tri kineska kluba ali je najznačajniji dobrinos u tamošnjem fudbalu ostvario u ulozi tehničkog direktora mlade fudbalske reprezentacije Kine.

U reprezentaciju Kine sam došao u periodu kada su oni, kao i mi nekoliko godina ranije, imali ozbiljnih problema sa nedostatkom fudbalske teorije. Radeći u kampovima sa mladim reprezentativcima, njihov Savez je od svega što smo vežbali načinio video materijal snimljen na 120 DVD-jeva i hiljadu stranica pisanog materijala. U nekoliko narednih godina to je bio svojevrsni fudbalski udžbenik za rad sa omladinskim kategorijama.

Priseća se Đorđe Koković i jedne zanimljivosti iz kineskog grada Đinana koju rado deli sa prijateljima u pokušaju da objasni specifičnosti istočnjačke kulture i njenih običaja.

Igrali smo klupsko prvenstvo Kine za igrače do 17 godina. Zbog velike udaljenosti između gradova takkmičenje se odvijalo po turnirskom sistemu.  Utakmica se igrala na stadionu koji nije bio u potpunosti pokriven tribinama i na njega je neometano mogao ući bilo ko. Na njihovim stadionima nema nereda, pa ni bojazni po bezbednost prisutnih. Stoga nije bilo ni zaštitne ograde. U nekom trenutku, sredinom terena je prošao biciklista. Niko osim mene nije primetio ništa neobično. Igrači su zastali, a kada je on izašao sa terena, meč je nastavljen tamo gde se trenutak ranije zaustavio. Sudija, takođe, nije reagovao na to što se dogodilo. Kasnije su mi objasnili da taj čovek koristi najkraći put između posla i svog doma i da se na njegov prolazak preko terena u vreme odigravanja utakmice gleda kao na sasvim normalnu pojavu – uz smeh nam pojašnjava Koković dodajući da je neke njihove navike nemoguće porediti sa našim.

Đorđe Koković 2004. godine sa reprezentacijom Šangaja – foto privatna arhiva

Koković u Kini, uz nekoliko prekida, radi od 1999. do 2017. godine. Svoj boravak na Dalekom istoku povremeno prekida radom u Srbiji, Obali Slonovače i Brazilu gde je kratko radio sa Dejanom Petkovićem u klubu Atletiko Paranense. Ipak, najživopisnija sećanja, pored Kine, donosi iz Obale Slonovače koja je, poput mnogih afričkih država, obojena kulturom i navikama teško shvatljivim ljudima sa našeg podneblja:

U Obalu Slonovače sam došao februara 2010. godine. Prvobitni ugovor je predviđao da radim sa omladincima kluba „Afrika sport” iz Abidžana. Pogodilo se da su seniori tog kluba, u trenutku mog dolaska, izgubili meč na gostovanju klupskom prvaku Sudana i time izgubili mogućnost učestvovanja u Ligi šampiona Afrike. Ceo stručni štab je bio smenjen još u avionu na povratku u domovinu i ja sam istog dana dobio poziv da vodim seniorski tim, što sam, bez mnogo razmišljanja, i prihvatio.

Već na prvom treningu, priseća se, umesto travnatog terena, zatekao je ugaženu i ispucalu zemlju.

Taman se nekako naviknem na date uslove kad, nakon prve kiše, mestimično počnu da niču grumenovi neke oštre i visoke trave. Bilo ju je nemoguće počupati rukama i ja pokušam da pronađem neku alatku da je isečem. Kosilice nije bilo u celom Abidžanu, a potom sam saznao da mi niko ne može pronaći ni ručnu kosu ili bilo kakav oštar predmet kojim bih mogao da posečen travu. Tako smo nekoliko kondicionih treninga odradili u nemogućim uslovima, na koje se, doduše, igrači nisu žalili – priseća se Koković.

Nakon osvojenog kupa Obale Oslonovače 2010. godine sa ekipom ,,Afrika sport” iz Abidžana

Već na prvom taktičkom treningu naš sagovornik se sreće sa novim ozbiljnim problemom:

Shvatim da klub nema lopte! Osim jedne koja se čuvala za utakmice, za treninge smo morali da koristimo neke improvizovane koje su najviše podsećale na naše davnašnje krpenjače, mada su bile u još lošijem stanju. Konačno uspem da dođem do jedne prave fudbalske lopte kada sam u jednom lokalnom klubu primetio talentovanog mladog igrača po imenu Deli Simon. Predložim upravi da ga dovedemo kod nas, a oni njegovom matičnom klubu ponude tu loptu za transfer, što su ovi i prihvatili. Tako sam budućeg dugogodišnjeg reprezentativca Obale Slonovače i igrača koji je ostvario značajnu karijeru u praškoj „Slaviji” doveo u redove svog kluba za jednu fudbalsku loptu.

Te sezone uspeli su da osvoje Kup države dok prvenstvo nisu ni završili zbog građanskog rata koji je buknuo u novembru iste godine, a Koković kaže da se nerado seća tih dana kada je poslednjim letom iz Abidžana uspeo da se vrati u Evropu.

Naš sagovornik se posle afričke avanture još dva puta obreo u Kini i Srbiji i jednom u već pomenutom brazilskom klubu iz grada Kuritibea da bi fudbalsku penziju zaradio nakon angažmana u klubu „TSC Bačka Topola” u kome je proveo poslednje tri radne godine.

Penzionerske dane uživa u kraljevačkom naselju Ribnica. Sa suprugom ima ćerku i sina i konačno malo vremena da se posveti porodici. I dalje rado deli savete o fudbalu uz koji je, kako kaže, proživeo puno dinamičnih i nezaboravnih godina.

    Aleksandar Raković

Ovaj medijski sadržaj deo je projekta „Lokal pres Lab 2.0” koji  je razvijen i podržan od strane programa „Medijski inkubator za Zapadni Balkan“ Free Press Unlimited, koji je finansiran od strane Ministarstva spoljnih poslova Holandije