Ovaj hram bio je među prvima u Srbiji za koji su naručena crkvena zvona, a skuplja su bila samo zvona za Sabornu crkvu u Beogradu: dva zvona je priložio knez Miloš, treće knez Aleksandar Karađorđević, ali su sva tri zaplenili Austrougari; odakle su sadašnja?
Period srpske revolucije (1804–1830) doneo je velika stradanja naroda i razaranja imovine, kojim su bili zahvaćeni i manastiri i crkve, među kojima su bili i malobrojni hramovi izgrađeni ili obnovljeni u kratkom vremenu mira između Prvog i Drugog srpskog ustanka. Odmah nakon Drugog srpskog ustanka, 1815. godine, prvo skromno i uz vrlo mala sredstva, počinju da se obnavljaju i podižu manje crkvene građevine.
Knez Miloš Obrenović je uvideo izuzetno tešku situaciju u crkveno-kulturnom životu Srbije pa je, nastojeći da to stanje popravi, počeo da podiže i obnavlja crkve i manastire. Kraljevačka Crkva Svete Trojice je jedan od prvih poduhvata kneza Miloša u verskoj obnovi Srbije.
Građenje crkve je započeto 13. jula 1823. godine (po starom kalendaru), o čemu je knez Požeške nahije Vasilije Popović pismom obavestio kneza Miloša:
„Ne propuštam javiti da smo od vas ovde zdravo došli i sastavši se sa knezovima i kmetovima imali smo šest sveštenika s kojima smo po milosti Božijoj i zapovesti vašoj za karanovačku Crkvu u srijedu temelj postavili i na osnovaniju molitvu činili i u vašem zdravlju za kurban ovnove poklali.“
Gradnja crkve je završena 14. avgusta 1824. godine (po starom kalendaru). Dok je knez Miloš podigao oltar i srednji deo, priprata i zadnji deo crkve su izgrađeni 1839. godine. Iste godine započeta je gradnja zvonika, koja je završena 1844. godine. Godine 1894. obavljena je velika popravka crkve, a značajniji radovi na Crkvi Svete Trojice u Kraljevu rađeni su i neposredno posle Drugog svetskog rata, ali i 1998. godine.

Prilikom odabira mesta gde će crkva biti podignuta, od značaja su bili prostori na kojima su se odigrale značajnije bitke iz Prvog i Drugog srpskog ustanka. Tako i Crkva Svete Trojice na određeni način predstavlja spomenik Miloševim ratnim pobedama, s obzirom na to da je nedaleko od ovog mesta, prema svedočenju Joakima Vujića, bio „jedan znameniti šanac“. I u crkvenom letopisu piše da je knez Miloš u Staroj čaršiji, na mestu današnje porte, primio Turke koji su se predali i tu položili svoje oružje.
Sam Joakim Vujić o crkvi piše:
„Nego sutradan, to jest 21. sept, počnem primječenija dostojna osmatrivatii ubo najpervo otidem k novoj cerkvi, koja leži izvan varoši k vostočnoj strani i jest prekrasno ot tvrerdog kamena sozidana. Njen osnovatelj jest Jego Knjažesko Sijateljstvo, G. Miloš, koji je nju dao sopstvenim njegovim iždivenijem sozdati i ukrasiti, a hram cerkve jest Sošestvije Svjatago Duha. Blizu ove nove cerkve nahodi se i jedna škola, koja soderži 30 učenika s učiteljem“.

Ova crkva je zidana kamenom i predstavljala je jednu od reprezentativnih sakralnih građevina u tadašnjoj Srbiji. Kamen je bio skup materijal, pa je većina crkava tog vremena još uvek građena od drveta. U isto vreme, crkva je bila i prva građevina u Kraljevu sazidana od tvrdog materijala. Prema Letopisu crkve, na njenom mestu je postojala starija crkva brvnara, ali arheološka istraživanja nisu dokazala njeno postojanje. Za izgradnju crkve Miloš Obrenović je priložio 7.700 groša, a kamen je dopremljen iz okolnih mesta, Sirče i Voljavče.
I gospodar Jovan Obrenović je bio ktitor Crkve Svete Trojice. U pismu knezu Vasi Popoviću, jula 1827. godine, gospodar Jovan piše o pogodbi s „molerima“, koji je trebalo da izvode radove na „crkvi karanovačkoj“:
„Ja sam pogodio bio i platio 1950 groša. Vi ste samo 50 – dali više, no nije skupo ni to, jerbo je crkva ona veća, zato velim jevtino je. Ja ću po nalogu njiova knjažeskog sijateljstva poći u ponedeonik u Kragujevac, no nepropustite mi javiti, kada će te vi. Pošlji te mi nalbantu tamošnjog da ovamo dođe, da mi konje za puta potkiva.“
Radove na crkvi nadzirao je sveštenik Georgije Nikolić, a glavni majstor je bio Janja Mihajlović. Ulogu drugog majstora obavljao je Nikola Đorđević, a pretpostavlja se da su obojica bila iz okoline Ohrida. Janja Mihajlović je bio cenjen graditelj, poznat još i kao Janja Mali, Janja Cincarin ili Janja Gagrica.

Poznato je da je tridesetih godina XIX veka imao svoju zidarsku tajfu od tridesetoro ljudi, od čega 18 majstora, dve kalfe i tri čiraka. Janja Mihajlović i Nikola Đorđević se kao majstori prvi put pojavljuju u Srbiji za vreme izgradnje crkve u Karanovcu. U vreme vladavine kneza Miloša radili su i na crkvi u Ribniku, manastiru Rukomiji, konaku u Rači, konaku kneginje Milice i Miloševom konaku na Topčideru.
O značaju hrama u Karanovcu govori i to što se nalazio među prvim hramovima u Srbiji za koji su naručena crkvena zvona. Zvona za Crkvu Svete Trojice su bila od 12 centi i koštala su 4.200 groša, tako da su se po ceni ubrajala u najskuplja naručena zvona. Skuplja od njih bila su samo zvona za Sabornu crkvu u Beogradu. Dok je knez Miloš priložio dva zvona, treće je podario knez Aleksandar Karađorđević. Međutim, za vreme Velikog rata zvona su skinuli i odneli austrougarski okupatori. Nakon toga, crkva je 1920. godine od države dobila dva zvona iz ratnog plena koje je vraćeno iz Mađarske, a jedno zvono je dar Tatije Savić, supruge kraljevačkog trgovca Anđelka Savića. Anđelko Savić „i supruga mu Tatija“ su ostali upamćeni kao dobrotvori, koji su testamentom zaveštali da sav prihod ostvaren od izdavanja njihovog hotela Zadužbina pripadne sirotoj deci i iznemoglim starcima i staricama.

Crkva je do 1882. godine bila poznatija u narodu kao Karanovačka crkva, a od te godine dolazi do promene naziva grada, pa se crkva naziva Kraljevskom Crkvom.
Tripo D. Spahić, istoričar
Ovaj medijski sadržaj deo je projekta „Lokal pres Lab 2.0” koji je razvijen i podržan od strane programa „Medijski inkubator za Zapadni Balkan“ Free Press Unlimited, koji je finansiran od strane Ministarstva spoljnih poslova Holandije