Živko Simeunović, u muzičkim krugovima poznatiji kao Žika Kliki, rođen je u Kraljevu 2. septembra 1946. godine od oca Milutina i majke Jelice. Imao je brata Miroslava (koji, nažalost, nije više sa nama). Otac Milutin bio je muzikalan i kao mlad trgovac pre II svetskog rata naučio je da svira gitaru (ruski štim) od nekog Rusa koji je radio u kraljevačkoj Fabrici vagona. Taj talenat nasledili su i stariji brat Miroslav koji je svirao gitaru i pevao, i Živko koji je uglavnom svirao, što mu je kasnije bio i životni poziv.

Prvi kontakt s muzikom Živko je imao u osnovnoj školi „Četvrti kraljevački bataljon“, kada mu je profesor muzike Branko Mladenović namenio da svira klarinet u školskom orkestru i istovremeno peva u horu. Svoje đake je taj profesor melodijski opismenio kao da su pohađali muzičku školu (što je Živku u budućoj profesiji gitariste mnogo koristilo). Uz to, kraj oca i brata je upoznao gitaru. Najčešće su tada svirali i pevali dalmatinske pesme, kao i starogradske i romanse.
U školi je svirao gitaru na priredbama i igrankama sa starijim kolegama, Kraljevčanima Reljom Petrovićem, Veljom Kondisom, Ivanom Kockom i drugima. Na repertoaru su im bile popularne melodije.
Tada je pristupio orkestru kraljevačkog KUD-a „Abrašević“ sa kojim je 1964. kao đak IV razreda Gimnazije putovao u Poljsku, u grad Zelena Gora. U to vreme je malo koja grupa putovala van Jugoslavije, pa je i za KUD „Abrašević“ to bila prva inostrana turneja. Srećom, vrlo uspešna, jer KUD „Abrašević“ je osvojio prvo mesto. Orkestar je bio kompletan, a uz gitaristu Živka bili su ostali članovi – Relja Petrović, Toške bubnjar, poznati harmonikaši Rade „Lapovac“ i Mihailo Milovanović, violinista Srećko Gvozdenović i Miloje Lazović na kontrabasu.
Instrument na kome je prebirao svoje prve melodije Živku je bio poklon od oca Milutina, a svirao je i akustičnu, i električnu gitaru.
Posle svoje prve gitare kupio je gitaru marke „Skala“, a nešto kasnije „Kerečkeljev“. U toj kolekciji najvrednija je bila španska „Ramirez“ gitara za koju postoji interesantana priča. Naime, u „Interkontinentalu“ je bila svadba njegovih rođaka na kojoj je svirao pijanista Predrag Vitas. U neko doba brat je doneo dve gitare i njih dvojica su nastavili slavlje, jer su gosti bili nezadovoljni zvucima klavira. Među gostima je bio i neko iz Italije, koji je bio oduševljen sviranjem i pevanjem, da bi posle izvesnog vremena brat i Živko dobili na poklon po gitaru čuvenog španskog graditelja.
Posle završene gimnazije došlo je vreme upisa na fakultet. Živko je odlučio da studira matematiku na Beogradskom univerzitetu, a istovremeno je, te 1965, postao član AKUD „Ivo Lola Ribar“.

Jašarević, kontrabasista i bas gitarista Todor Toša Đorđević, gitarista Živko Simeunović,
bubnjar Aleksandar “Pevac”, harmonikaš Branimir Đokić i klarinetista Božidar Boki Milošević
Šef orkestra bio je poznati violinista Miodrag Jašarević, zvani Bata Rade. U to vreme Narodni orkestar je držao probe u prostorijama „Lole“, a kako je Bata Rade bio šef Narodnog orkestra RTB-a, našem gitaristi su se širom otvorila vrata i za taj orkestar. Sa AKUD „Ivo Lola Ribar“ bilo je mnogo konceratnih turneja po Italiji, Nemačkoj, Rusiji… a posebno su upamtili onu iz 1967. po Indiji. Bili su na nivou državne delegacije. Vođa grupe je bio novinar i publicista Miloje Popović – Kavaja, potonji diplomata.
Na toj turneji obišli su zemlje Bliskog istoka: Iran, Irak, Liban i Siriju, a stigli su čak i do Avganistana. Najjači utisak ostavila je poseta „Tadž Mahalu“, najpoznatijem hramu ljubavi.
Kao bivši član „Lole“ pozvan je 1972. kao šef orkestra na turneju u NR Kinu. Nije se ostvarilo, jer mu se „isprečilo“ sopstveno venčanje.
Stalni honorarni saradnik u Narodnom orkestru RTB-a postao je 1967. godine. U to vreme nije postojalo stalno mesto gitariste, kao ni bubnjara (ritam sekcija), jer tadašnje rukovodstvo koje su činili kompozitor Borivoje Ilić, etnomuzikolog Ljubinko Miljković i Đorđe Karaklajić kao dirigent, smatrali su da je „Carevac“ jedini pravi Narodni orkestar. U to vreme došlo je do izmena u narodnoj muzici – i to kao pomak nabolje.

Uporedo sa ovim obavezama nije zapostavio fakultet: apsolvirao je 1969. godine. Valja spomenuti i da je Narodni orkestar RTB-a bio u rangu Muzičke akademije, jer se na njoj nije izučavala narodna muzika!
Kada je Bata Rade nastradao u saobraćajnoj nesreći 1976. godine, orkestar je preuzeo klarinetista Boki Milošević (posle Bokija, vođstvo nad orkestrom preuzeo je Ljubiša Pavković).
Živko je 1980. godine postao stalni član Narodnog ansambla RTS-a pod vođstvom maestra Branimira Đokića. Početkom 2000-tih godina u Kraljevu sarađuje sa orkestrima mladih harmonikaša Vladimirom Panovićem u serijalu muzičke emisije „Pevaj mi, pevaj sokole“, koja je emitovana na TV „Melos“, a nešto kasnije sa Aleksandrom Sofronijevićem na muzičkom projektu RTV Kraljevo pod nazivom „Sa novih izvora“.
Ceo svoj profesionalni vek proveo je u Radiju, odakle je 2006. sa 40 godina staža otišao u penziju. U Beogradu je svirao sa Tinetom i Radojkom Živković, Danilom Miškovićem, poznatim Daniluškom, Vladetom Kandićem – Bata Kandom, Novicom Negovanovićem, Mišom Mijatovićem i mnogim drugim.

U periodu kada je Mihajlo Blam bio urednik programa narodne muzike, smislio je i preporučio mu da snimi delo kompozitora Dragana Kneževića sa Simfonijskim orkestrom RTB-a, što je vrlo uspešno i obavio. Bavio se i komponovanjem i aranžiranjem, učestvovao je na Festivalu narodne muzike u Novom Pazaru 2005. kada je njegova pesma osvojila prvo mesto. Bio je član žirija na takmičenju za najbolju dečju pesmu u Rožaju sa Jovanom Adamovićem. Na nekim muzičkim priredbama pratio je opersku primadonu Radmilu Bakočević i čuvenog Živana Saramandića.
Što se tiče muzičke škole „Stevan Mokranjac“ u Kraljevu, pored redovnog posla na Radiju, 1994. godine prihvatio je predlog prijatelja Miloja Lazovića, tadašnjeg direktora Muzičke škole, da formira klasu gitare koja do tada nije postojala. Izveo je na put deset generacija, a njegov najbolji đak bio je Živojin Ilić koji je sada profesor gitare u istoj školi. Živojin je učestvovao na mnogim takmičenjima (Beograd, Leskovac,…) gde je osvajao brojne nagrade i priznanja.

Živko Simeunović više se ne bavi estradom. Svira za svoju dušu i bavi se pčelarstvom, hobijem koji je nasledio od oca, osnivača Pčelarskog udruženja u Kraljevu. Ponosan je i srećan deda četvoro unučadi, a potajno se nada da će neko od njih biti njegov muzički naslednik.
Srećom, ne nada se uzalud. Sin Vladimir je nasledio oca i svira klarinet i saksofon u Narodnom ansablu RTS-a, a unučad su završila muzičku školu i svi bili članovi KUD-a „Abrašević“.
Penzionerske dane Živko provodi sa suprugom Cicom u Kraljevu.
Stefan Nešović
fotodokumentacija iz albuma Živka Simeunovica


Kao muzičar i veliki ljubitelj narodne muzike i folklora, jako sam dirnut Stefanovim naslovom, posebno kao Kraljevčanin koji zna da uz par desetina vrsnih pevača sa naših prostora stoji i plejada instrumentalista među kojima se na vidnom mestu nalazi i ime Živka Simeunovića.
On je svojom životnom pričom ostavio autentičan pečat na muzičko stvaralaštvo naših prostora i učinio da se Kraljevo sa ponosom i pravom nazove muzičkom perjanicom lepe nam zemlje Srbije.
Stefan je jedan od retkih mladih ljudi koji se dosledno i sa velikim entuzijazmom bavi očuvanjem i negovanjem tradicionalne narodne muzike.
Svojim objavama, on dosledno upoznaje veliki deo današnje populacije sa muzičkom baštinom posleratnog perioda, naročito kada se radi o izvornoj narodnoj muzici.
Pominjući soliste i instrumentaliste
Iz perioda njihovih početaka, daje veliki doprinos da ta zaslužna imena ne padnu u zaborav, kao ni njihova muzika koja tako ima trajnu vrednost.
Bravo Stefane!
Odličan tekst o zaboravljenom Živku Simeunoviću. Svaka čast autoru teksta.
Nisam bio upoznat sa životom i delom ovog vrlo inspirativnog muzičara tako da mi je drago da sam saznao mnoštvo podataka.Nadam se skorim izlaskom još ovakvih tekstova a autoru teksta hvala i samo napred.
Bravo Stefane.
Potrudio si se da nam verodostojno dočaraš i opišeš životni put Živka gitariste.
Tema je zahtevna ali zanimljiva pogotovo što se takoreći nikada ne piše o članovima orkestra već o Šefovima orkestra.
Nadam se da ćeš nastaviti sa pisanjem o Našim Muzičarima.
Jako bogat tekst podacima nekog proteklog i zanimljivog vremena. Autor jako analitičan.
Žika Kliki je legenda Kraljeva, hvala Stefanu Nešoviću na ovom tekstu, gospodin Žika nije zapostavio fakultet iako je svirao, što bi trebalo da bude primer mlađima, da ne bi završili na marginama društva, jer kao i u sportu, pitanje je da li će svako postati vrsni muzičar, ili fudbaler, da bar ima škole da sebi obezbedi egzistenciju.
Preporučio bih svima da pročitaju ovaj test,izvanredno napisano,autor je na najlepši mogući način prikazao život i stvaralaštvo Živka Simeunovića.
Zahvaljujuci Stefanu Nesovicu autoru ovog sjajnog teksta i njegovom entuzijazmu i znanju o muzickoj istoriji bivse nam drzave, pa i ove danasnje imamo priliku da se upoznajemo sa ljudima koji su obelezili taj period procvata nase kulture, koji su nepravedno zapostavljeni i o kojima se nije dovoljno ni pisalo ni govorilo. Nadamo se da ce nas Stefan u buducnosti obradovati sa jos sjajnih tekstova koje ovaj portal Krug zasluzuje.