– Ne, ne i ne…..To nije kaciga, ta šerpa koju nosiš na glavi nije po propisu.
– Ali, kume Pero….
– Slušaj `vamo, kad sam u uniformi, ja sam za tebe policajac Petrić, a ne kum Pera. Imaš rok do ponedeljka da nabaviš propisnu kacigu.
– Ali ovo je šlem koji je bio zaštita za glavu onolikoj vojsci…
– Da, i vidim mnogo im je pomogo da pobede u ratu, pa mi sad pričamo nemački i živimo u Trećem rajhu…
– A ako nabavim ruski šlem, da li će to biti bolje?
– Prestani da se zezaš, jer ću te isključiti iz saobraćaja i još ćeš platiti kaznu
– Dobro de, kum* … policajče Petriću.
– E tako već može i reci matorom da dolazim u nedelju ujutru po njega, idemo na reku i pozdravi majku…a uostalom, zašto ne voziš auto kao svi drugi. Ako baš hoćeš dva točka, vozi bicikl.
– Auto vozi svaka šuša, a na bicikl ću da nahvatam riba k`o vas dvojica na reci
Kum ga je samo mrko pogledao
– Ne diraj mi pecanje da ne bi nastradao, a sad, ajde beži da te ne gledam.
Kum Pera
Kum Pera i ćale su rođeni u selima svega desetak kilometara udaljenim, ali se nisu sreli ni poznavali sve dok… ali idemo redom.
Kum Pera je rodjen u siromašnoj porodici kao treće dete,a drugi sin i za njega nije bilo nasledstva. Sve je išlo starijem bratu, za sestru je spremljen miraz i za njega nije ništa ostalo, tako da je bio viđen za neku školu o državnom trošku. U vojsku mu se nije dalo, tako da je ostala policija. Školu je nekako završio, zadužio uniformu i rejon i sledeći korak je trebalo da bude ženidba…
Međutim, tu stvari nisu išle baš kako je zamislio…One kojima se on sviđao ga nisu zanimale, ona koju je želeo je bila sirota kao i on, a uz sve to i obećana nekom železničaru, dobrih 20-ak godina starijem od nje. Razočaran, napio se kao krmak, a otreznio se kad ga je šef, dve godine kasnije poslao na lečenje od alkoholizma. Tada je shvatio i da je sitna i suvonjava ženica koja ga je posećivala, ustvari njegova žena. I svadbe se u magnovenju prisećao, ali je bio uveren da je to bila nečija tuđa svedb,a a da je on tu bio samo gost. Kako god, bio je oženjen, prilečen, a po preporuci lekara je dobio i premeštaj, kako bi ga odvojili od kafana i društva u kojima i sa kojima je pio. . . Nova sredina, iznajmljeni stan i žena koja je počela da poboljeva su ga dodatno otreznili, trudio se i polako je počeo da napreduje. Kad je postao šef smene, bilo mu je jasno da dalje bez škole neće moći. Kako mu se nije dalo da opet sedne u klupu, a nije znao šta bi sa sobom u slobodno vreme, išao je u duge šetnje pored reke. Jednog kasnog letnjeg popodneva naleteo je na jednog pecaroša u problemu. U rukama je držao dobro savijen štap i pokušavao da privuče ribu koja se, očigledno, vrlo srčano borila, a pored njega na stalku je stajao drugi štap koji se trzao kao da ga trese struja. Pecaroš je zamolio Peru za pomoć, uvalio mu u ruke štap koji je držao i prihvatio onaj drugi. Na zbunjeni izraz Perinog lica se samo osmehnuo i rekao mu da gleda i radi sve što i on.
I tako, posle desetak minuta borbe, obojca su izvukli lepe, krupne šarane. I kako je kasnije umeo da kaže, ne samo da je upecao šarana, već je i pecanje upecalo njega. Od tog dana, njih dvojca su svakog vikenda, ranom zorom, a često i pre, izlazili na reku.

Kad ne bi bili na reci, sedeli su u šupi kod ćaleta i sređivali opremu. Kad je majka trebalo da se porodi, u porodilište je odvezao Pera novom službenom Zastavom 101… Kad je trebalo da se naslednik krsti, nije bilo ni trenutka nedoumice, tako da je drug Pera postao kum Pera. I tad su se ćale i kum Pera toliko napili da su sledeća tri dana pili samo rasol, pričali jako tiho i držali mokre krpe na glavi… i to je bilo prvo Perino pijansrvo posle puno vremena, a i poslednje, za mnogo sledećih godina.
***
Vratio je na glavu nemački šlem iz drugog rata, uzjahao motor, svoj ponos i diku,veliki italijanski vojni motorcikl Moto Guzzi, dvocilindraš od 500 kubika, nađen na vojnom otpadu i mesecima preuređivan u kruzera. Harley Davidson bio je daleko izvan njegovog dometa, pa je ovo bilo najbliže onome što je želeo. Sasvim lagano je krenuo dok nije prošao pored kola u kojima je sedeo njegov kum, a onda je ubrzao i izašao na glavnu ulicu.Ovo je već ko zna koji put da ga kum opominje zbog šlema i znao je da će kad tad morati da ga zameni pravom kacigom.
Te nedelje je otišao na nadvožnjak preko autoputa, pošto je znao da je kod same raskrsnice bila buvlja pijaca. Na njoj je bilo svega i svačega i nadao se da će naći neku polovnu kacigu kako ne bi više ljutio kuma, a onda je naleteo na dobro poznatu tezgu napravljenu na prikolici motokultivatora.
– Pa, gde si bre, Pero?
– A ti li si, je l` ti treba nešto? Ima kod Marka medžika sve što hoćeš
Marko medžik
Rođen kao još jedno musavo i gologuzo Ciganče, u čergi mečkara koja je putovala od vašara do vašara, gledao je svet pun čuda svojim crnim očima. Još kao mali učen je da šibicari, a nije mu bilo strano ni da nešto zdipi, samo ako je imao priliku. Mečke se plašio i nije joj prilazio, čak ni kad je poodrastao, a laknulo mu je kad je uginula, pa više nije morao ni da brine o njoj. Šibicario je, varao na kartama i sasvim se uklapao u vašarsku gungulu iz koje je izlazio nasmejan i punih džepova, sve do onog dana kada je na šabačkom vašaru za njegov sto sa šibicama stao oniži, a poširi Bosanac i iz džepa istresao „gutu“ para.
Marku su zacaklile oči i počeo je polako da tu gomilu smanjuje i seli na svoju stranu. Zadovoljan sobom i brzinom kojom su se pare selile na njegov kraj stola, nije primetio da mu sa strane stoji još jedan isti takav, samo malo manji primerak. Kad su ga šake veličine lopate uhvatile za kragnu, već je bilo kasno. Dok je policija stigla, Marko je ležao ispod stola, krvav.U bolnici su mu stavili čalmu na glavu, ispravili polomljeni nos, uvezali napukla rebra i stavili gips na ruku. Mokrio je krv sledećih nedelju dana, a trebalo je još dve nedelje da mu uboji, otekline i modrice nestanu. Dok je ležao u taljigama, razmišljao je kako se takav život sve manje isplati.
U jednom šumadijskom gradiću je napustio čergu, uselio se kod nekog daljeg rođaka i počeo s njim da radi kod jednog starog automehaničara. Isprva je samo prao kola i skidao točkove, a onda je počeo i da uči pravi zanat.
Život je tekao mirno sve dok jednog dana na vašaru nije video mađioničara koji je izvodio razne trikove. Bio je fasciniran zečevima i golubovima koje je ovaj izvlačio iz šešira, konopcima koji su se magično sastavljali, iako ih je mađioničar sekao, kartama koje bi iskakale iz špila i raznim drugim trikovima. Dolazio je svakog dana na sve predstave sve dok ga mađioničar nije primetio i počeo da uzima za asistenta.
Kad je mađioničar krenuo dalje i Marko je pošao za njim. Putovali su zajedno više od godinu dana, kad je starog mađioničara srce izdalo za vreme jedne predstave. Marko je pokušao da nastavi, ali više nije bilo brzine u njegovim rukama, posebno u desnoj polomljenoj ruci koja nikad nije dobro srasla. Umesto predstava, počeo je da prodaje rekvizite: magični šešir, karte i sve što je od starog mađioničara preostalo. Vratio se u onaj gradić, ali je njegov rođak već bio oženjen, nasledio je automehaničarsku radnju i za Marka u toj kući više nije bilo mesta.
Uz pomoć rođaka sazidao je udžericu, a od ostatka para je kupio motokultivator sa prikolicom, kojoj je nadogradio strane, daskama koje su preostale od bine, tako da se na jednoj strani lepo videlo „Magic“. Počeo je da sakuplja i preprodaje, papir, karton, staro gvožđe, akumulatore i sve ono što je mogao da preproda. Tu i tamo bi pronašao poneku stvar koja bi mu privukla pažnju, svojim oblikom, bojom, upotrebom i koja bi za njega imala neku magičnu vrednost. Svake nedelje je dolazio na raskrsnicu pored auto-puta i pokušavao da proda nešto od svojih „magičnih“ drangulija.
* * *
– Ne verujem da imaš ono što meni treba.
– A šta ti to pa treba što ja nemam?
– Naredio mi kum Pera da nabavim pravu kacigu, umesto ovog šlema.
– Jel` to pravi nemački?
Sa šlema je odlepio dva komada zelene lepljive trake ispod koje su se ukazale dve male „svastike“ sa obe strane.
Marku su zacaklile oči, progutao je pljuvačku, pokušavajući da sakrije želju za takvim jednim originalom.
– Hoćeš da se menjaš, mislim da imam pravu stvar za tebe?
Iz jedne velike kartonske kutije je izvadio pravu kacigu, belu sa nacrtanim plamenovima.
– E, Marko, svaka ti čast!
Uzeo je prašnjavu kacigu, rukavom je malo prebrisao i stavio na glavu. Čim je stavio, imao je osećaj da se tapacirung izduvava i naduvava kako bi se prilagodio njegovoj glavi. Spustio je vizir i video da sa obe strane ima dve velike pukotine.
– Ovo ti ne valja. puklo je.
– Ma to je plastika, samo malo stisni prstima da legne i biće kao nova.
Stisnuo je pukotine i učinilo mu se da vidi svetlucanje… Оdjednom, pukotina više nije bilo.
– Jedino je šteta što nije zelena kao ovaj moj motor.
– Kako nije … pa zelena je kao taj tvoj motoguzzi. Jel` to gazda guzi ili motor? – smejao se Marko.
Skinuo je kacigu sa glave i pogledao je ne verujući svojim očima. U rukama je držao kacigu maslinastozelene boje, a mogao je da se zakune da je do pre par trenutaka bila bela.
– Je li, bre, Marko, zar nije bila bela?
– Nije, brat moj, ja kad sam je video reko` sebi, evo je zelena kaciga za mog druga k`o njegov motor, a sad plati dva piva, a uzmi i sebi ako oćeš nešto da popiješ.
Od prodavca koji je na trokolici vozio ručne frižidere uzeo je pivo i sok, popiše, razmeniše dobra i sa novom kacigom na glavi, sede na motor i krenu kući.

* * *
Dok je izlazio na auto-put, na viziru ispred njegovih očiju se pojaviše brojevi koji su svetleli crveno. Zbunjen, prikočio je i stao, a na svega par centimetara od njega skoro ga oborivši, protutnjao je šleper u punoj brzini. Dlake na vratu su mu se nakostrešile i shvatio je da bi verovatno završio pod točkovima šlepera, da ga ti brojevi nisu zbunili i zaustavili.
Polako se uključio na auto-put, a onda je pored njega prozujao motorcikl iznad kojeg je video brojeve. Bilo je 01.19 i onda je shvatio da su to, verovatno, minuti i sekunde. Dodao je gas pokušavajući da stigne čoveka na motoru, ali je njegov motor bio suviše trom za jurnjavu. Video je motor u daljini i kako se brojevi smanjuju, a trenutak pre nego što su svi brojevi postali nule, čovek je pao i podleteo pod kamion. Brojevi su bili nule, iz crvene su prešli u crnu boju, a onda su nestali…
I pre nego što je stigao bilo mu je jasno da je taj neko upravo poginuo pred njegovim očima. Video je zgužvani motor italijanskih registracija i beživotno telo ispod kamiona… Kad je policija stigla nešto kasnije ukratko je ispričao šta je video, ne spominjući brojeve koje je video na viziru. Došao je kući potresen i zbunjen i tamo našao oca i kuma Peru za stolom kako čiste ribu. Kum ga je pogledao i videvši kacigu, zadovoljno se nasmešio.
– E tako te volim, a ne sa onom šerpom na glavi.
Suviše zbunjen onim što se desilo, samo je ćutke prošao i otišao u svoju sobu.Tamo je skinuo kacigu i pažljivo je pregledao. Naizgled sasvim obična zelena kaciga, sa žućkastim vizirom, obični kaiševi za zakopčavanje, ali ipak ….Nije znao da li mu se sve to samo pričinilo ili je stvarno video te brojeve.
Sledećeg dana pažljivo je zagledao kroz spušteni vizir, ali se ništa nije dešavalo, sve dok mesec dana kasnije, vozeći se pored parka, nije ponovo primetio brojeve. Od žbunja nije mogao da vidi čiji su to brojevi, stao je, sišao sa motora i prošao iza žbunja. Tu je video jednog starijeg komšiju kako leži na klupi držeći se za grudi. Dok je razmišljao šta da uradi, brojevi su pali na nule i komšija je samo uzdahnuo i opustio se. Znao je da mu nema pomoći, izašao je na ulicu i zaustavio policijski automobil koji je tuda prolazio. Policajci su pozvali hitnu pomoć, ali su oni mogli samo da konstatuju smrt. Niko ga nije pitao šta je on tu tražio i zašto se šetao po parku, a on je, sad već pomalo i uplašen, smišljao šta dalje da radi. Kad god bi negde krenuo, sve češće bi viđao brojeve nad ljudima, automobilima… Kaciga mu je najavljivala smrti, koje su neki uspevali da izbegnu, dok je neke druge kosila bez milosti.
Iako ni ranije nije jurcao, sad je tek počeo da vozi veoma oprezno, pitajući se da li ima načina da se sudbina promeni.
* * *
Bio je suviše mali kad se sve to dešavalo da bi se sećao, ali su mu ostale neke slike, neki glasovi i mirisi, najviše miris kuvane rakije koju je komšinica Mica služila okupljenim ljudima koji su, svi u crnini, čutke ispijali ćašice, pošto bi par kapi prosuli na zemlju, za pokoj duši. Majka je često poboljevala i odlazila na po nekoliko dana u bolnicu. Isprva na par dana, jednom u par meseci, a onda sve ćešče i sve duže, sve dok jednog dana nije video oca u suzama. Nije mu bilo jasno, ali je osetio da se deslo nešto strašno kad je video Micu, oćiju punih suza, koja ga je ćvrsto zagrlila i glasno zajecala. Uplašio se i pokušao da otrgne tražeći majku, ali ga je Mica samo čvrsto držala dok se nije umorio i zaspao u njenim rukama. Sledečih dana i nedelja je pitao i ćekao da se majka pojavi, ali je vreme prolazilo, a nje nije bilo. Otac je posle nekoliko dana opet krenuo na posao,a njega je ostavljao komšinici Mici na ćuvanje.
Komšinica Mica
U selu u kom je rođena uvek je bilo puno dece, većinom ženske, tako da su se domaćini dovijali kako da tu silnu ženskadiju udome. Bogatiji su spremali miraze, spremu i stoku, neretko i komade zemlje. Sirotinja se dovijala kako je mogla…
Birkanja nije bilo: prvi koji bi se pojavio bi i otišao vodeći mladu kuči. Devojkama se sudbina znala, kad se udaju: kuća, bašta, stoka i deca. Mladovanje je trajalo dok se ne bi pojavio pogodan đuvegija, na nekom poselu, vašaru ili prazniku kad se pevalo, igralo i begenisalo.
Milica je tek počela da se devojći kad se pojavio Pera, mladić iz jednog sela sa druge strane brda, ali kad je tata saznao da je on treće dete i da neće ništa naslediti, nazvao ga je slepcem i izbacio iz kuće. Ona je danima plakala zbog toga. Jeste da je sirotan, ali je bio lep, vrane kose i tamnih oćiju. Imao je tek nagaravljene nausnice, bio vesele naravi i vazda spreman za šalu. Koristila je svaku priliku da se vidi sa njim sve dok se na jednom vašaru nije pojavio čovek dobrih 20-ak godina stariji, u uniformi železnićara. Dugo je razgovarao sa njenim ocem, posle čega joj je otac rekao da se spremi, za nedelju dana dolaze po nju.
Na njenu primedbu da je čovek mnogo stariji, otac je samo oštro pogledao i lupio šakom o sto. Raspravi je bio kraj. Sledeće nedelje su svatovi odveli uplakanu mladu i smestili je u malenu kuću uz prugu. Njen muž je bio zadužen za dizanje i spuštanje rampe i pozdravljanje prolazećih vozova. Svakog dana kad bi u kući odjeknulo zvono, muž bi obukao uniformu, stavio šapku, spustio rampu, pozdravio podignutim znakom na šta bi mu mađinovođe odgovorile dugim zavijajučim zviždukomm, a onda bi podigao rampu i vratio se u kuću da nastavi šta god je dotle radio.
I tako svakog dana, leti i zimi, danju i noću. Dugo joj je trebalo da se navikne na te duge zvižduke, toliko da je više nisu budili, a onda, puno godina kasnije, kad su se odatle iselili, smetalo joj je što tih zvižduka više nije bilo. Dece nisu imali, a kad joj je muž otišao u penziju, dobili su malu vinogradarsku kuću na periferiji varošice. Par redova loze, baštica i par prostorija, dozidano kupatilo i mlađi par u komšiluku. Jedva godinu dana kasnije, muž se razboleo i vrlo brzo umro, ostavljajući je u teškoj sirotinji. Vrlo ćesro je za ceo dan imala par krompira, sve dok je komšinica nije pozvala i uz kafu joj ponudila pomoć. Isprva se nećkala, ali je na kraju pristala i dve žene su se sprijateljile toliko da ju je Milica zvala sestrom.

Kad je majka zatrudnela, Milica se radovala kao da je i sama trudna. Kad se porodila, Milica je sve vreme provodila brinući se da i mama i beba budu čiste, site i ušuškane. Na krštenju Milica je malog Peru nosila sve dok ga nije preuzeo kum Pera… Pogledala ga je još jednom i nešto je štrecnulo ispod grudi. U tom sredovečnom policajcu je prepoznala svoju nekadašnju ljubav, ali je on nju gledao potpuno ravnodušno, ne prepoznajući je.
Uzdrhtala, sa knedlom u grlu, dok joj je bubnjalo u ušima, sklonila se u senku. Više od 30 godina je prošlo, ali se njoj učinilo kao da je sve bilo juče. Majka je videla da se sa Micom nešto dešava, ali je prećutala svoja pitanja dok nisu ostale nasamo. Milica je sve rekla, ali je zamolila majku da ništa nikome ne govori… I majka se toga držala sve do svoje smrti, nekoliko godina kasnije. Milica je tada preuzela brigu o malom Peri i vremenom mu postala nešto između majke i anđela čuvara koji je uvek bio tu kad je potreban.
Bila je uvek tu, osim kad bi im dolazio kum Pera. Imala bi baš tada „neka važna posla“ sve dok je on bio tu. Kad je i kum Pera postao udovac, a mali Pera stigao do puberteta, ne jednom je Micu pitao što se ne bi udala za kuma Peru, na šta bi se ona samo kiselo osmehnula i odmahnula rukom. Kako da se udaje tako matora, nije to više za nju. . . Kad je i kum Pera shvatio ko je ona i kad je pitao da obnove svoju mladalačku ljubav, dobio je metlom po glavi. Mali Pera se smejao kad je to čuo, ali je primetio da kum sve ćešće dolazi u vreme kad ni on, ni ćale nisu tu, a par puta je zatekao Micu sanjivog pogleda i rumenih obraza.
***
Svakog dana, pre nego što bi krenuo bilo gde, svratio bi do Mice da vidi da li joj nešto treba, a vrlo česro bi popodne svratio na kafu i sok. Bila je to njihova rutina koju nisu hteli da menjaju. Ako bi koji put i preskočio tu kafu, znao je da će ga sutra ujutru sačekati sveže samlevena i skuvana kafa sa kockicom šećera. Trudio se da to ne preskače, jer je znao koliko to usamljenoj Mici znači.
Jednog jutra, bilo je kasno leto, svratio je do Mice da uzme spisak za kupovinu, ali je rekla da joj nišra nije potrebno. Izašao je iz njene kuće, stavio kacigu i spremio se da krene, kad je ona izašla iz kuće pošto se nečeg setila. Pogledao je kroz vizir i sledio se. Nad Micinom glavom se pojavilo vreme, nešto više od pet minuta. Zgrčenog stomaka, sišao je sa motora, uleteo u kuću i pozvao hitnu pomoć. Kako se tamo niko nije javljao, pozvao je stanicu policije i kumu Peri objasnio da je hitno potreban. Izleteo je iz kuće, otrčao do Mice i zatekao je kako sedi za baštenskim stolom, glave položene na ruke. Kad je pokušao da joj podigne glavu, osetio je kako pada. Pridržao je i lagano spustio na zemlju, pokvasio maramicu i stavio joj na vrat, a kad se par minuta kasnije pojavio kum, zajedno su je ubacili na zadnje sedište plavo-bele službene Zastave 101. Kum je dao gas, a Pera je seo na motor i zaputio se za njima.
Kad je stigao u bolnicu, oko Mice su se već okupili lekari i najhitnije je odgurali u salu. Kum i Pera su dugo sedeli u hodniku dok nije izašao lekar koji im je rekao da je Mica dobro, da spava i da mogu da idu kući, da je sve pod kontrolom. Nevoljno su ustali i krenuli, a onda je malom Peri sinula ideja. Zamolio je doktora da ih pusti u sobu u kojoj je Mica ležala, samo da je vide. Doktor se nećkao, ali kad ga je i kum Pera zamolio, pristao je da ih uvede na par trenutaka. Pera je poneo i kacigu i pogledao je kroz vizir. Odahnuo je kad na viziru nije video brojke. Zadovoljan, izašao je iz bolnice i zastao da sačeka kuma. Dogovorili su se kada će sutra doći, stavio kacigu na glavu pre nego što je krenuo, bacio je pogled prema prozoru sobe u kojoj je ležala Mica. I video je tajmer kako otkucava…

Skočio je sa motora, uleteo u bolnicu, zovući doktora. Zajedno su utrčali u sobu, doktor je istog trenutka počeo da je oživljava, Peru su izbacili, a sestra je donela neke injekcije. Sedeo je ispred sobe sve dok doktor nije izašao i stavio mu ruku na rame, odmahujući glavom. Peri se skupio stomak, knedla se zaglavila u grlu, a niz obraze su počele da se slivaju suze. Majke se nije sećao, babe i dede nije upoznao i Mica je bila neko najbliži koga je imao, iako mu ustvari nije bila nikakav rod.
Sahranili su je pored muža, kako je i bio red, iako je za tog čoveka skoro ništa nije vezivalo. Pera je organizovao sahranu, a na vencu koji je nosio bio je ispisan deo teksta uspavanke koju mu je pevala kad je bio mali. Ćale je tu uspavanku znao i zafrkavao je Micu kako mali Pera neće znati nijednu drugu pesmu. Kad je pročitao stihove, to ga je toliko pogodilo da su se te noći on i kum Pera napili, svako iz svog razloga. Cele noći su sedeli i pričali o sebi, o ljubavima, životu i smrti, i pili, pili dok na kraju nisu obojca zaspali za stolom.
Pera ih je našao ujutru glava oslonjenih na prekrštene ruke i za trenurak se uplašio, a onda je osetio miris vina koji se širio iz mnogih otvorenih flaša. Obojca su bolovali nekoliko dana, a onda se život nastavio kao da se ništa nije desilo.
Odlazili su sva trojca na groblje. Micina kuća je polako zarastala u trnje i korov, a Pera je sve češće vozio sa podignutim vizirom, kako mu se ne bi desilo da opet vidi one cifre nad nečijom glavom.
Pri kraju sezone, bila je već kasna jesen, krenuo je na još jednu vožnju po obližnjim brdima. Na jednoj krivini, pre mosta i odmorišta iza njega, na viziru su se pojavili brojevi, nije bilo minuta samo nešto manje od 15 sekundi. Prešao je most, stao na odmorište, skinuo kacigu i bacio je, besan i uplašen. Tog trena se sa padine iznad odmorišta odlomio komad kamena i pao mu direktno na glavu. Šokirani očevici pritrčali su pokušavajući da mu pomognu, ali pomoći nije bilo.

Obučeni u crno, otac i kum Pera, polako su natezali rakiju i jeli žito.
– I, kažu, da nije skinuo kacigu, verovatno bi preživeo.
– Sudbina, moj kume, tako mu je bilo pisano.
Sledeće nedelje, kod Marka medžika na tezgi su stajali zeleni original nemački šlem i bela kaciga sa plamenovima i napuklim vizirom.
Tata Duki