Pre priče o zapošljavanju osoba sa invaliditetom, važno je pokretanje teme kako osoba koja, recimo, koristi invalidska kolica, da izađe iz kuće ako u gradovima nema oborenih ivičnjaka, ako nema dovoljno taktilnih staza, zvučnih semafora
Zvanično, u Srbiji ima 10 odsto osoba sa invaliditetom u odnosu na ukupan broj građana, ali ih mi – ne vidimo dovoljno: većina ih je u kućama i stanovima, daleko od očiju javnosti. Slogan Unije koja u Kraljevu obuhvata devet udruženja osoba sa invaliditetom, a čiji je Ranko Vuković predsednik, je „Grad bez barijera“. Naš sagovornik ističe kako sloganom žele da poruče kako je, da bi osobe sa invaliditetom bile „izvučene“ iz kuće, neophodno da postoje određeni uslovi:
– Ogromne su predrasude prema osoba sa invaliditetom. Naročito u ruralnim sredinama imamo porodice gde se osobe sa invaliditetom sakrivaju, zatvaraju u kuću, kriju od komšije, rođaka. Rad našeg udruženja i medijska kampanja treba da budu usmereni ka tome da osobe sa invaliditetom budu vidljive, da ih izvedemo iz kuće, a da bismo to učinili, moramo da im prilagodimo okruženje. Ne možemo osobu koja koristi kolica da izvedemo iz kuće ako u gradu nema oborenih ivičnjaka, ako nema dovoljno taktilnih staza, zvučnih semafora. Uslov svh uslova je rešavanje problema postojećih arhitektonskih barijera kojima bi se prilagodili pre svega ulasci osoba sa invaliditetom u ustanove.

U svetu je sličan procenat broja osoba sa invaliditetom – svaka deseta osoba, po zvaničnim statistikama ima neki hendikep.
– Kada naši ljudi odu u razvijenije zemlje, često umeju da kažu: „Tamo ima mnogo više osoba sa invaliditetom!“ Nema ih, ima ih isto kao kod nas, samo što su tamo vidljiviji. Imaju organizovani prevoz, a mi u Kraljevu nemamo nijedan kombi sa rampom za osobe sa invaliditetom. Javni prevoz, takođe, nije prilagođen u potpunosti. Puno je stvari koje treba da se urade da bi se osobe sa invaliditetom bile vidljivije, da bi im život bio normalniji: od školovanja, preko zapošljavanja, do društvenih aktivnosti, da bi živele kao sav normalan svet – opominje Ranko Vuković.
U prošlom sazivu u republičkoj skupštini su osobe sa invaliditetom imale svog predstavnika, u aktuelnom ga nemaju.

– Ako nacionalne manjine po zakonu imaju predstavnika, mislim da bismo i mi kao osobe sa invaliditetom, morali da imamo predstavnika, i u lokalnom, i u republičkom parlamentu, tamo gde se donose odluke. Neohodno je da i mi utičemo na donošenje zakona koji se na nas odnose. Samo tako mogao da se čuje glas osoba sa invaliditetom. Jer – možemo mi u medijima da pričamo koliko hoćemo, ali ako to ne dođe do političara, do onih koji donose odluke, onda ništa nismo uradili. U poslednje vreme mi imamo fantastičnu saradnju sa lokalnom samoupravom, a primer dobre prakse je izgradnja rampe na Gradskom keju za osobe sa invaliditetom. Taj projekat je i Evropska Unija proglasila za primer dobre prakse i saradnje osoba sa invaliditetom i lokalne samouprave. Iz Evropske unije prošle nedelje su došli da snimaju film o tome kako je realizovan taj projekat. To je jedan od primera kako ta saradnja treba da funkcioniše: mi smo, kao udruženja, tu iniciramo, a grad – da u saradnji sa donatorima izradi i realizuje projekat – ponosan je Ranko.
Ima i zbog čega, i treba da bude.
*Ovaj medijski sadržaj proizveden je u okviru projekta koji je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije. Stavovi iskazani u njemu nužno ne izražavaju stavove Ministarstva kulture i informisanja koje je dodelilo sredstva

