Treba da budemo svesni da je ovo što guraju u cevi – pijaća voda, kaže ekološki aktvista Aleksandar Ćuta Jovanović koji tvrdi da će i već izgrađene mini hidroelektrane jednom morati da budu srušene i da one koji ih grade motiviše jedino povlašćena tarifa „zelenih kilovata“ koje plaćamo svi
Aleksandar Jovanović Ćuta ekološki je aktivista koji se od 2016. godine bori protiv izgradnje derivacionih malih hidroelektrana. Počelo je sa potocima i rečicama Stare planine, gde je provodio leta u detinjstvu. Mnoge reke u Srbiji su danas ugrožene zbog planova investitora da grade mini hidroelektrane, a Jovanović – kao aktivista grupe „Odbranimo reke Stare planine“ priseća se kako je izgledao početak borbe pokrenute onda kada je izgledalo da neki mogu sve što požele i da je nemoguće suprotstaviti im se?
–To je, bukvalno, bila fizička reakcija na napad na vodu, na reke kraj kojih smo odrasli. Tu smo bili Aleksandar Panić, Staroplaninac i ja koji sam na tim prostorima provodio dane spuštajući se na traktorskim gumama niz kanjon Toplodolske reke. To je, za mene, najlepše mesto na svetu: selo Temska na Staroj planini, odakle su svi moji sa očeve strane. Nama je bilo apsolutno nezamislivo da dođe neko da te ostavi bez vode. Uvek sam se pitao šta bi radio moj pradeda Đorđe i njegovi drugari koji su „pretekli“ iz Velikog i balkanskih ratova. Pitao sam se šta bi ti ljudi koji su konačno došli na svoju planinu i pojili svoju stoku u Krivom viru, uradili nekom u budućnosti koji bi tu došao da pravi struju a da ih ostavi bez vode.
Pogledajte VIDEO INTERVJU u kojem Aleksandar Jovanović pojašnjava kako je na početku izgledala borba za reke na Staroj planini, zašto je problem što sistemski nismo zadojeni ljubavlju prema prirodi, zbog čega je uveren da će i već sagrađene mini hidroelektrane biti srušene, da li je zaista postao ozlojeđeni aktivista tek kada je onemogućen da i sam postane vlasnik jedne takve, zbog čega će ući u politiku… kakve su šanse da bude spasena reka Studenica?
Da li ste imali bilo kakvu predstavu o tome kako će izgledati borba za reke i šta je najviše doprinelo da ona, na kraju, bude uspešna?
– Nas niko nije učio kako se brane reke, mada bih ja taj predmet uveo u škole. Osmislio bih predmet kako se voli, štiti i brine o svojoj zemlji i njenim prirodnim bogatstvima. Na kraju krajeva – i o tome kako se brine o ljudima, o sebi. Našu borbu obeležila je stihija koja se razvila iz očaja i velike brige da li ćemo uspeti da sačuvamo reke. Tri reke su nam napali odjednom! Nekako je odmah krenula akcija, iako mi nismo bili aktivisti. Dobio sam otkaz u firmi u kojoj sam radio. Panić je, takođe, ostao bez posla, jer kad ovo radiš – nema šanse da se baviš nečim drugim, ako radiš onako kako smo mi radili. Ne zato što tako treba, nego zato što tako mora. Svako selo smo obišli, svaku kuću. Na Staroj planini imate 30 do 40 sela koja su pred svojim krajem, jer u njima ima po 15 do 20 stanovnika. S tim su i računali investitori: da tamo nema ljudi koji će da brane reke. Mi smo došli među meštane da im kažemo da od njih ne tražimo ništa drugo, samo da ne prodaju svoju zemlju ljudima koji će doći da im guraju reke u cevi. To su Staroplanici prepoznali. Videli su da to nije nikakva politika. Onda su počeli protesti po selima. Desio se protest u Krivom viru i onda se, praktično, „digla“ cela Stara planina. Usledio je protest u Pirotu 2018. godine. Bilo nas je 4.500 i onda smo shvatili da je ekologija nešto što jedino ima smisla posle ludila, beznađa i užasa kroz koji smo prošli. I dalje nam isti ljudi pričaju priče o boljoj budućnosti. To su oni koji su gurali, ali i dalje guraju reke u cevi i koji neće odustati od svog plena. Odgovorili smo na jedini mogući način – onako kako bi to uradili naši pradedovi. Mi smo fizički branili reke od investitora i njegovih momaka, bilo je slučajeva da su ljudi posle fizičkih sukoba završavali na ortopediji, otimane su kuće, podmetane su bombe na Staroj planini, ponekad je delovalo kao područje zahvaćeno ratom. Sam početak naše borbe bio je izuzetno težak, jer mi nismo bili ljudi iz struke, niti je oko nas bilo profesora, prirodnjaka, pravnika… Prozivali su nas govoreći da smo laici, što je tačno.
Onda su počeli da nam se priključuju slobodni ljudi: dekan Šumarskog fakulteta u Beogradu Ratko Ristić, Peđa Simonović sa Biološkiog fakulteta, Miroslav Demajo iz Institta „Vinča“. Stručni ljudi na pravi način su počeli da govore o problemu gradnje mini hidroelektranama u zaštićenim područima, o zaštićenim ribama, biljkama, životinjama, o zakonima o građevinarstvu i o zaštiti prirode… Tako su krenuli ljudi da se priključuju i svako je sebi našao posao koji će da radi. Mi nismo struktura, nismo čak ni organizovani kao udruženje. Nismo ni hteli, ali su investitori za svaki slučaj registrovali „Odbranimo reke Stare planine“ u Agenciji za privredne registre, misleći da će nas tako izraditi. Mi smo narasli u sveopšti pokret, u proteste po Beogradu gde je billo oko 7.500 ljudi na Svetog Savu 2019. godine. Dospeli smo i do Evropskog parlamenta, do svih domaćih i međunarodnih institucija i podigli ovu priču na nešto za šta nismo imali pojma da je moguće. Sada se čini kako se ta energija prelila svuda i da je ekologija – tema broj jedan.
Zanimljivo je da su sa vama u toj borbi bili i oni koji su uz vlast, dakle – lokalni članovi vladajućih stranaka?
– Kad staneš da braniš reku, to da li si SNS ili „žuti“, da li si srbin ili Albanac, kauboj ili Indijanac, apsolutno je nebitno. Mnogo je primera: kod nas, u Rakiti, na barikadama u Toplom Dolu, na Rudinjskoj reci, nije bilo nikave veze za koga si glasao ili čiji si član. To je tvoja voda, tu si odrastao, a i da nisi: to je nešto što moramo da sačuvamo. Najbolji primer za to je Štrpce, reka Lepenica. I tamo su došli da im otmu reku i da je uguraju u cev. I nisu im dali ni Srbi, ni Albanci, iako znamo šta se na Kosovu i Metohiji dešavalo kroz istoriju sa Srbima i Albancima i kakvi su im odnosi bili. Onog momenta kad su došli da im pakuju reku u cev, prestala je svaka mržnja! Zajedno su branili i brane i danas svoju reku. To je nešto oko čega se ljudi okupljaju, jer posle svega što nam se dešavalo, jedini smisao koji vide jeste da su osnovni elementi voda vazduh i zemlja, sve ono što je napadnuto. To je jedino što nam je preostalo. Mi smo izgubili sve, ako izgubimo ovo, onda mi nismo ni zaslužili da živimo ovde na ovom prostoru u ovim lepotama.
Kako objašnjavate to što ima predstavnika vlasti koji su izjavljivali da im je „žao što je izgrađeno samo 50 od planiranih više od 850 minihidroelektrana“, a onda – kada je izgradnja MHE izašla iz njihove nadležnosti – promenili takav stav?
– Mnogi se možda i ne sećaju, ali prva ministarska funkcija Zorane Mihajlović bila je u Ministarstvu ekologije i energetike. To je bilo 2012. godin. Namerno su bile spojene energetika i ekologija. Jedno s drugim ide ako se poštuje zakon, a ako imate Zoranu za ministarku onda dobijete 17 malih hidroelektrana u najvišem stepenu zaštite na Kopaoniku, isušeno, presušeno, nestalo zauvek – na desetine reka zahvaljujući građevinskim dozvolama na kojima stoje njeni potpisi. Koristim priliku uvek, pa i sada da je pozovem da dođe da vidi ta mesta na kojima su nekada bile reke; neka počne od Vlasine odakle je sve krenulo, preko Kopaonika… neka nam kaže kud nestadoše te reke- Sada na delu imamo jednu ekološku „labudicu“, koja je u međuvremeni bila i ministarka građevinarstva. Kao ministarka rudarstva i energetike Zorana Mihajlović sada priznaje da su pravljene mnoge greške. Optužila je pola svojih kolega da su radili protiv zakona, a njeni potpisi se nalaze na građevinskim dozvolama. Nebitna je Zorana Mihajlović, jer nije jedina. Sistem je uvek isti: imate nekog na funkciji, kumove, tašte, lokalne budže i funkcionere kojima je svejedno da li će neko ostati bez vode i imate komercijalne banke koje po pravilu finansiraju sve te projekte. Sve to pokriva Evropska Unija, to jest Evropska banka za obnovu i razvoj. Srbija je 2009. godine sa EU potpisala Sporazum o proizvodnji 30 odsto do 2020. godine električne energije iz obnovljivih izvora energije. Ispostavilo se da, izgleda, misle samo na MHE, zbog čije izgradnje ostaju suva korita. To je zločin nad prirodom pod izgovorom da je to zelena energija. Najveća perverzija je da mi sve to plaćamo kroz račun za struju – stavka broj 6. Svako domaćinstvo to još mora da plati! To mora da se prekine, pošto se radi na desetinama mesta o kršenju zakona. Struka je rekla svoje, ali građani sad to plaćaju, jer je vlast to sprovela u zakon. Da nismo odbranili reke ljudi bi morali da se sele iz Rakite i Toplog dola. Bili bi ekološke izbeglice kojih imate koliko hoćete i sve će ih više biti.
Sme li da se kaže da je ovo sve „rat za vodu“? Koga, konkretno, na drugoj strani vidite kao najvećeg protivnika?
– Lokalno, ako govorimo o Balkanu, treba da znamo da je za Balkan planirana izgradnja 3.500 malih hidroelektrana (za Srbiju 856). Dozvolu da se to radi dala je Evropska Unija. Dekan Šumarskog fakulteta u Beogradu Ratko Ristić kaže da su majstori hipokrizija i licemerja, jer znaju šta se radi, ali žmure na to i nikoga u Srbiji ne pitaju gde su vetroparkovi, geotermalna energija, biomasa, solara energija. Iza malih hidroelektrana stoje ozbiljni monopoli. Ovo što imamo sada kod nas su lokalni: jesu u sprezi sa vlašću, ali imamo sada drugo osnovno pitanje – vodu. Kad pogledate gde se grade mini hidroelektrane – grade se tamo gde ima najviše vode, što je osnovni resurs čovečanstva. Srbija je najsiromašnija na Balkanu po domaćim vodoizvorištima. Reke se pakuju u cevi na jugu Srbije, dok na severu – u Zrenjaninu, 20 godina ljudi nemaju šta da piju, jer imaju vodu obogaćenu arsenom. Mi smo 70 odsto vodoizvorišta dali Coca Coli, dakle strancima na 100 godina! U životu to ne bih dao i taj koji to radi – ne voli svoju zemlju, jer onaj koji je voli nikada to svojoj zemlji ne bi uradio.
Zbog čega to rade? Postoji li išta osim materijalnog kojim se rukovode investitori u ovoj priči?
– Šta ih goni? Pa pohlepa, ništa drugo. To se ne zaustavlja i pored silnih protesta, blokada i obećanja da će sprovoditi zakon ili da će ga menjati. Ništa oni neće menjati, niti odustati, taj nagon kod njih je mnogo jak. Mi to ne možemo da znamo kako se osećaju kad znaju da mogu da uzmu, recimo, milion evra tako što će gurnuti reku u cev. Generalno, iza svega stoje veliki veliki monopol, jer mi ovde nemamo više samo priču o malim hidroelektranama. Kod nas se sada pojavljuju Kinezi, Rio Tinto… Jasno je: sve što nas vodi u budućnost i što predstavlja nekakav prosperitet: građevinarstvo, saobraćaj, energetika, rudarstvo, sve to može, ali pod jednim uslovom da vidimo kako to rade Nemci Japanci, Švajcarci…

Da li je realno ekološke pokrete posmatrati kao novu političku snagu? U julu je organizovan jedan skup na kojem ste izneli razmišljanja da prerastete u politički pokret? Kako Vi zamišljate taj neki budući angažman u politici, jer ćemo, možda, na proleće naredne godine imati izbore?
– Ako mogu da doprinesem na bilo koji način da sačuvamo naše prirodne resurse: vodu, čist vazduh, šume, nastaviću na ovaj način kao do sada. Viđaćete me po deponijama, mostovima, na barikadama i na protestima, u policiji, po sudovima. Ta ogromne energija narasla je do ulaska u politiku, iako je najlakše bilo ostati aktivista, jer te onda svi vole. Problem je nastao onog momenta kada sam rekao da razmišljamo o tome da okupimo ljude i da vidimo da li je moguće napraviti jedan politički pokret koji bi pre svega činili ljudi koji su branili svoje parkiće, nasipe, reke… da okupimo javne ličnosti, „struku i motiku“ – da vidimo da li smo mi sposobni da se oformimo kao politički pokret koji ima ambiciju da izađe na izbore, jer je to jedini način da se problem reši. Ovako, mi ćemo ovo braniti, oni će nastaviti da grade. Jedini način da se ovo reši su izbori. Mi smo sada tu negde pred formiranjem, ne mogu da kažem da je sigurno, ali – blizu smo da formiramo jedan politički pokret. Ne vidim ko to neće podržati. Želim da probamo da napravimo pukotinu u ovome što se zove vlast, a ustvari je bezvlašće. Želimo da ih „načnemo“. Kad se to bude desilo, ako se bude desilo, a ubeđen sam da hoće, onda ćemo imati problem. Zapravo, mi već imamo problem: vidimo to po njihovim reakcijama. Ekologija je za njih teren sa kojeg beže.

Vlast je u ovoj zemlji često umela da posvađa opoziciju, ali ni opozicija nema blagonaklon stav prema onome što radite?
– Imamo nervoznog Vučića, ali ono što je iznenađujuće, jeste kako se opozicija ponaša prema nama. Za Vučića smo strani plaćenici i radimo za Đilasa, a Vuk Jeremić njegova ekipa da radim za Vučića! Čak idu sa tvrdnjama da sam osnovao SNS, da sam neki Beli Preletačević. Način na koji se oni ophode prema ljudima koji su pet godina na terenu, koje razvlače po sudovima i koje ovaj režim proganja je sramota! Narod zna šta smo mi radili. Uopšte nemam nameru da se bavim ljudima koji se tako ponašaju, koji koriste isti narativ, jezik mržnje i optužbi bez ikakvih dokaza. To su ljudi koji te javno kleveću i govore laži, a onda kad ih pozoveš – izvinjavaju se i dive ti se privatno. Njima je jedini način da opstanu tako što će jedni prema drugima emitovati neverovatnu količinu mržnje, a mi građani koji se već 30 godina nalazimo između jednih i drugih (a svi su bili na vlasti) treba da biramo između istih ljudi koji su svoj kredibilitet potrošili i toga su svesni. Zato i imamo situaciju da me, u istom danu, Informer optuži da radim za Đilasa, ai da me Vuk Jeremić optužuje da radim za Vučića. Neka se dogovore između sebe za koga radimo. Mi nemamo vremena da se bavimo tim stvarima. Idemo da branimo i da štitimo i ako budemo sposobni, a mislim da jesmo, skoro će se desiti potpuano novi pokret u koji će ući ljudi koji se nikada nisu bavili politikom. Ne znam ko će biti na tim listama, jer se mi nikada time nismo bavili, samo je evidentno da postoji energija i ogroman pritisak na ljude. Ne znam koliko već imam krivičnih prijava i sudskih presuda, moji saborci takođe, a politikom još nismo počeli da se bavimo. To su ljudi koji su ovde već 4-5 godina koji će sigurno podržati ovu priču: od Ljubivoja Ršumovića i Dušana Kovačevića, preko Svetlane Bojković, do Ratka Ristića, naučnih radnika, savetnika, akademika i čobanina sa Stare planine. Ko je protiv ovoga, ko je protiv toga da sačuvamo svoju vodu, zemlju, vazduh i šume? Niko – i vlast se toga plaši. Mi ćemo ući u to, pa sad – šta nam bude – bude.
Da li je tačno da ste imali indirektnu ponudu vlasti da, praktično, budete deo njihove priče – osnivanjem Stranke zelenih Srbije?
– Nudili su se svi, ne samo vlast. U jednom trenutku su mi ponudili da se priključim „zelenim“a koji su tada bili već i u parlamentu (bile su dve „zelene“ stranke koje su imale po jednog poslanika. Šta su radile te dve „zelene“ stranke? Mahale zastavicama i skupljale plastične flaše jednom u godini za Dan zaštite životne sredine i nabijali eksere u točkove ljudima koji se stvarno bore. Ima svega u tome svetu, onih koji sebe lažno zovu aktivistima, ekolozima. Bile su ponude razne: da idemo zajedno na liste, da osnujem nekakvu stranku – fejk, zelenu maglu. Naravno da o tome uopšte ne ne razmišljam.
Osećate li se ponekad ugroženo zbog svojih javno iznetih stavova?
– I o tome mnogo ne razmišljam. Kad vidim da su mi probušene četiri gume, kad me neko zove, pa preti ili stižu neke poruke, ja bih iskreno i voleo da mi se to desi, da završim na ortopediji. Mi smo njima iz džepa izbili, do sade, 20 do 30 miliona evra. Mi imamo posla sa ljudima koji su u Rakiti mogli da prebiju starca na štakama. Onome koji je spreman da ubije reku nije nikakav problem da ubije bilo šta drugo što živi i što diše. Ne razmišljam o tome: ako je to sudbina – voleo bih da izađem na naslovnoj strani u nekom gipsu, jer bi to moglo samo da podigne celu priču. Nisam bitan ja, nego ko će sve u ovo da se uključiti, bitno je da mi to dižemo,da se stalno okupljamo, Mi se stalno uvećavamo. To je naš posao da okupljamo ljude.
Slažete li se da je mentalno zagađenje to koje je, zapravo, proizvelo i ovo ekološko zagađenje? Jesmo li se kao društvo prvo pokvarili na mentalnom planu, pa nam je ekološko zagađenje došlo kao nešto šire sa uže platforme?
– To pitanje jeste ključno, gde smo se mi to zatrovali i zagadili, ali sad možemo da se vraćamo daleko u istoriju. Mada, ja sam za primenu jednog ekološkog Dušanovog zakonika za svakog gradjanina koji baca staru veš mašinu kao đubre u reku, do onog koji potpisuje građevinske dozvole. Iste mere bih primenio kao car Dušan: brutalne kazne za svakoga ko uništava prirodu na bilo koji način. Nismo se mi promenili: nas nisu ni učili kako se voli priroda. Pojma nismo imali gde živimo, u kakvoj lepoti, u kakvom blagu. Kod nas kult prirode ne postoji, a u Sloveniji je u genima: tamo cela porodica ode u planinu. Tako se voli zemlja i zato je Slovenija izglasala na referendumu da ne da svoju vodu, a mi imamo vlast koja se pogađaju privatno trange-frange sa našim vodama i to unose u zakon. Mi nismo dovoljno decu vodili u planine, ni mi nismo dovoljno išli u prirodu i u planinu. To je jedino rešenje: da uvedeš aktivizam ekološki od vrtića i da vodiš decu da bude što više u planini i onda će sve biti u redu, ali za to je potrebno vreme, to je proces. Zato imamo Srbiju i čitav prostor Balkana gde se ljudi bore da im ne oduzmu vodu, pijaću vodu, jer ovo što investiotori guraju u cevi – to je pijaća voda.
U ovako duboko podeljenom društvu kao što je naše, da li je ekologija ostala poslednja tema koja – ne deli ljude?

– Apsolutno, jer ekologija podrazumeva naš život i sredinu u kojoj se taj život odvija. Oko toga će se ljudi okupljati i oko toga će se jedino okupljati. Sve su priče potrošene, a sve velike ideje, promene sistema i vladavina prava su skupljene u ekologiji, jer okreni-obrni sve je ekologija i sve društvene delatnosti se na kraju završe na životnoj sredini. Jer, džaba nam svi parametri i veliki uspesi ako mi imamo sedam ili osam hiljada godišnje ljudi preminulih od posledica zagađenja vazduha, ako ljudi moraju da se sele, ako ostaju bez vode. Ekološki problemi koje nam kroz svoje projekte donose Rio Tinto i kineske i kompanije otvara pitanje: čiji je ovo zemlja? Ako je naša, mi ćemo da brinemo o njoj i mi ćemo da je branimo, a ako je ne odbranimo – onda je nismo ni zaslužili.
Imamo li šanse da je odbranimo?
– Ovo je poslednji trenutak! Ako to sada ne uradimo, nećemo uraditi nikada. Nemamo mi problem sa Anom Brnabić, Vučićem,ili sa Zoranom Mihajlović, već sa najkrupnijim svetskim kapitalom čiji su oni samo eksponenti protoka novca. Na meti je sve što vredi, svi resursi. Predmet interesovanja stranog kapitala je država koja ima takvu vlast koja dozvoljava da ovde dođe bilo ko, da pokupi sve od resursa: vodoizvorišta, zemljišta, šuma, da te truje. Mi, zapravo, prisustvujemo našem nestanku, ovo samo ubrzava celu priču. Ljudi su odavde odavno nestali sa ruralnih područja i naravno da će doći neko da čerupa kad nema ko to da brani, kad običan čovek nema državu na svojoj strani… Naša je obaveza da to sprečimo – po bilo koju cenu.
Jesmo li kao društvo svesni te vrste „nevidljivog“ rata koji se odvija pred našim očima?
– Apsolutno mogu da razumem ljude koji više nemaju snagu da izlaze na proteste, da se brane posle 30 godina rasute energije. Mnogo je vremena prošlo u tom beznadju i, naravno, razumem i ljude koji ne smeju da izađu na protest zato što će istog momenta ostati bez posla. Ne možete se ljutiti na one koji nemaju hrabrosti . Zato s druge strane imamo ogroman broj ljudi koji više ovo neće trpeti. To mora da bude jasno svima kao dan! Srbija se trovati više ne može! Broj takvih ljudi se svakoga dana uvećava. To je početak bune protiv MHE dahija, ali i protiv svih dahija koji su ovde došli da nas, zapravo, oteraju sa ovih prostora. To se dešava. Pobuna. Jesmo li rekli ustanak? Evo vam ustanak, imate pobunu na desetine mesta u Srbiji! Ključna reč za 2021. godinu će biti pobuna ,a ključni momenat će biti Rio Tinto i na Drinu svi: kad se pojavi ta njihova prokleta mehanizacija, ubeđen sam da će na hiljade ljudi i kolone krenuti to da brane, jer to više nije pitanje ni ekologije, već osnovnog ljudskog dostojanstva i hrabrosti. Ogroman je pritisak iz inostranstva da se izgura taj projekat. To znaju i oni koji projekte koje finansiraju iz Amerike raznorazne fondacije i fondovi, jer bi uskoro mogli da ostanu bez novca i podrške ukoliko se budu nastavila protivljenja. Sve je to geopolitika, mrdamo svetske finansijske monopole: Rio Tinto je američki interes, kineski interesi su u Smederevu, Boru, Zrenjaninu i Kostolcu, Rusi su šapu stavili na gas. Problem je kako se prema tome odnose oni koje smo izabrali, a koji narodu prodaju priče da im je bolje što rade lemeći kablove za 250 evra. Postoji samo jedan kriterijum: ako je ovde dobro, ovde se ostaje, ako nije -odavde odoše svi, što je najgore mladi i to će se nastaviti sve dok se bude dešavalo ovo što se dešava, a na nama je da to sprečimo, po bilo koju cenu. Govorim u svoje lično ime i zato ću da uđem u politiku.
Jedan od argumenata koji vlast koristi protiv Vas jeste da ste u sve ovo ušli ozlojeđeni kao nesuđeni investitor jedne mini hidroelektrane?
–To, ako čitate Informer – da: ja sam tamo, između ostalog, investitor male hidroelektrane, iako se nikada u životu nisam bavio bilo kakvom vrstom investicija, biznisom. Mene nećete naći ni na jednoj dozvoli za male hidroelektrane. To je brutalna, bizarna laž da sam ja hteo da reku Temšticu kraj koje sam prohodao, u Temskoj, koja je za mene najlepše mesto – stavim u cevi? Ne bih da komentarišem Zoranu Mihajlović i Informer.

Priča, ipak, ima neku pozadinu?
– Radi se o čoveku iz sela Temske koji je 2011. godine, kao i mnogi, njih 58, kada je prošla Agencija za prostorno planiranje i definisala lokacije dobio obaveštenje da je, kao vlasnik zemlje pored reke, potencijalni vlasnik male hidroelektrane. Zamislite tu moć, on je običan zemljoradnik, čovek koji živi na selu i kako je reagovao na moćnu ideju da će tu da se vrti turbina i da će svakog dana da pljušte evri. Računao je da je buduće generacije obezbedio, a to su ljudi koji su najveće žrtve onoga što se desilo. Od svih tih malih hidroelektrana izgrađene su samo one čiji su vlasnici Nikola Petrović i „kumovi“ bliski vlasti. Zapravo ideja da se grade hidroelektrane na Staroj planini formalno nikad ne bi ni bila izglasana kroz skupštinu grada Pirota da Vladan Vasić, tadašnji gradonačelnik Pirota nije rekao svojim odbornicima da će se graditi vodenice( kojih je nekad bilo na hiljade na Staroj planini) u koje će se ugraditi turbine i generatori koji će proizvoditi električne energije tek toliko da osvetle taj mali prostor, a da to sve služi da bi se ljudi vratili na selo, da će biti turistički objekti, da će se u njima mleti razne žitarice. Vodenice su simbol života i kamo lepe sreće da je izgrađeno 58 vodenica, jer kad gradiš vodenicu ti uzmeš deo vode, zajaziš je i ona se vrati. Tu nema nikakvog lošeg uticaja na životnu sredinu. To je to što je moj zemljak hteo da gradi – vodenicu, malu hidroelektranu koje nema cev, Ne gura se voda u cev, ali to mu nisu dali. Zato su mu dali kredit iz Fonda za razvoj zbog kojeg je kasnije ostao bez kuće. Priča da sam to hteo da gradim je netačna! Ja sam poslao samo jedan mejl da pitam zašto je čovek ostao bez kuće? A da se pitam, ja bih prvi sagradio to što je on trebalo da gradi – jednu malu hidrocentralu od 30 kilovata koja je, zapravo, vodenica.
Posetili ste, tokom boravka u Kraljevu i Gokčanicu gde je, takođe, jedna mala reka gurnuta u cevi.
– To je pogrebno preduzeće, mrtvački sanduk za reku. Još su znali da ćemo da dođemo, pa su vodu malo i pustili. To je zločin! To će sve morati da se ruši, samo da investitori zadovolje svojе apetite. Njihov jedini motiv je novac, a 12 godina svaki od njih dobijaće prihod od te povlašćene cene koju plaćaju svi građani. Vlast nikako da ukine tu Uredbu o povlašćenom statusu. To su povlašćeni grobari naših reka.
Kako zamišljate vaš pokret u politici?
– Stvarno ne znam da li ćemo biti jezičak ili jezičina na vagi i ne mogu da se bavim procenama. Znam da je vlast naredila istraživanja da vide kako stojimo trenutno u Beogradu. Kako stojimo – videćemo, ali ja se pre se uzdam u opštu pobunu na terenu, a ovo će biti samo formalno da mi možemo, ako budemo u opoziciji da formalno zaustavimo slične atake na prirodu.
Poslednjih sedmica svedoci smo da su se i na reci Studenici pojavile mašine i, istovremeno, svedoci smo glasa naroda koji je ustao u odbranu reke. To pokazuje koiko su važni svi oni koji su ekološki osvešćeni u jednoj maloj sredini?
– Tako je! Jedan je dovoljan da kaže: „Ne dam!“ i da stane pred bagere. Taj jedan je ta inicijalna energija da se sutra pojave njih 100, možda i 1.000 ljudi. To se nama desilo, to je naše iskustvo. To se zaustaviti neće! Videćete šta će se dešavati u narednom periodu, jer ovi neću odustati, ali nećemo ni mi, pa da vidimo sada koga je više. Referendum o kojem stalno priča, Vučić ne sme da raspiše, blefira. Šta bi bilo pitanje na tom referendumu: jeste li za to da vas ostavim bez vode ili ste možda zato da vas raselim sa prostora Loznice, Jadra i Rađevine, da dođe Rio Tinto da vas zatopi koncentrovanom sumpornom kiselinam, da se vi selite svi odavde? Neka pitaju, da vidimo šta biti odgovor.
Kad bi se dogodilo da osvojite vlast, koji bi bio Vaš prvi potez u toj ulozi po pitanju ekologije?
– Zakon o zaštiti prirode, ako bih bio u poziciji, stavio bih iznad svih zakona, da za sve projekte: građevinske, energetske, bilo koje koji su opasni po prirodu moraju da se izrade nezavcisni elaborati o utucaju na životnu sredinu. Ako nisu u skladu, ne može da se gradi, ništa! Sve može, ali sve mora da bude podređeno zaštiti prirode i našim resursima. Investitori bi morali da rade solarne panele, da se koriste geotermalne mogućnosti, da konačno imamo nešto konkretno korisnao od obnovljivih izvora. To bi se videlo kroz račune za struju, a ne kao sada – kada plaćamo da nam uništavaju reke i ostajemo bez vode, nego da smanjimo račune za grejanje. To što oni sada rade kroz račune za daljinsko grejanje je čista pljačka. Mi ne znamo šta plaćamo preko cele godine, isto važi i za električnu energiju. Dakle, da se saberemo da vidimo čime raspolažemo kad su naši prirodni resursi i obnovljivi izvori u pitanju, da nemamo „zelenu maglu“. Sirotinja ne bi smela da ostaje bez struje, jer niko u ovoj zemlji ne sme da ostane bez električne energije i da deca bauljaju po mraku, jer roditelji ne mogu da plate struju. Sve su to neka osnovna pitanja i nije to neka filozofija. Ne bi moglo da se desi da otkupna cena paradajza bude četiri dinara u Leskovcu, a da taj isti paradajz u Maxi-ju košta 140 dinara! Sigurno ne bih sedeo negde u parlamentu i čačka nos uživo. Ja ću biti na terenu, ako se to bude desilo, jer – da ih mrdamo da se sklone – to je naš cilj!
„Zemlja, kažu, pruža dovoljno da zadovolji svačiju potrebu, ali ne i svačiju pohlepu.” Ne znam zašto se, na kraju ovog intervjua, setih baš te izreke, ali – mislite o tome!
Razgovarala Marina Miljković Dabić
oni rade i dalje ništa ti nisi spasio kopaonički potočići od krive reke pa,sve ostali potoci su suvi i niko glavu neokreće
Izgleda da je ovo jedini apostol u Srbiji koji iskreno dela I zrtvuje se.A mozda ce dati Bog da se jos takvih pojavi.